Puška kao uspomena: Hrvati se teško rastaju od ratnog oružja

Nakon nedavnog napada na Banske dvore u Hrvatskoj se aktualizirala priča o ilegalnom oružju koje brojni građani drže po ambarima, podrumima, tavanima ili sjenicima još od završetka Domovinskog rata. Naime, 22 godišnji napadač koji je teško ranio policajca koji je čuvao Vladu RH, a potom ubio i sebe, potjecao je iz braniteljske obitelji. Policija je pretresajući kuću i objekte u vlasništvu njegova oca pronašla nekoliko komada vatrenog oružja i veću količinu strjeljiva.

Da problem nije tek izolirani slučaj pokazao je i pretres kuće branitelja starog 63 godine koji je izjavljivao kako je napadač na Banske dvore posao ubojstva premijera Andreja Plenkovića trebao prepustiti njemu. I kod njega su policajci pronašli, službeno je objavljeno, više komada vatrenog oružja, streljiva i eksplozivnih tvari.

„Istraživanja pokazuju da Hrvatska ima jedan komad ilegalnog oružja po glavi stanovnika, a brojke su izuzetno visoke za cijelu regiju“, za Deutsche Welle govori vojni analitičar Igor Tabak. On od državno organiziranih akcija dobrovoljne predaje oružja nema pretjeranih očekivanja.

Jednu od takvih akcija policija provodi od 2007. godine pod parolom „Manje oružja, manje tragedija". Princip je da građani mogu dobrovoljno, bez ikakvih kazni predati nelegalno oružje i minsko-eksplozivna sredstva. Pri tome, policija čuva anonimnost onih koji su do tada u kućama držali kalašnjikove, tromblone, bombe i pištolje.

Tu je mogućnost iskoristila i jedna Zagrepčanka. „Nakon smrti oca, u vikendici u Zagori našla sam njegovu pušku. Nisam znala što učiniti s tim. Nazvala sam policiju i rekla da ću im donijeti tu pušku. Rekli su mi da ne bi bilo zgodno da selom hodam s puškom i da će oni doći po nju“, opisala nam je svoje pozitivno iskustvo.

Bizarne situacije

Izvješća o dobrovoljno predanom naoružanju često su na rubu bizarnosti. Tako se pamti žena iz Brinja koja je 2019. godine predala puškomitraljez sa značajnom količinom strjeljiva. Iste je godine jedna Sisčanka lokalnoj policiji predala dvije male avionske kasetne bombe, desetak granata, šest minobacačkih mina, 11 topničkih granata, tromblonske mine pa čak i protupješačku minu. Vjerojatno potaknuta medijskim izvješćima o napadu ilegalnim oružjem na Banske dvore, jedna je Zadranka prošlog tjedna predala policiji bombu.

„Imala sam i ja bombu u ratu. Za svaki slučaj da me živu ne uhvate neprijatelji ako probiju liniju obrane. Nakon rata sam je sakrila u odbačeni namještaj. Kasnije se na njoj gnijezdila i raskvocala kokoš. Bojala sam se da će je netko od mlađih naći i nastradati pa sam je se sigurno riješila“, priča nam svoju anegdotu jedna Ličanka.

Policija smatra da je uspješna

Od rujna 2007. godine do rujna 2020. godine policiji je predano 343.492 komada vatrenog oružja, od toga 5.227 komada automatskog oružja. Broj komada streljiva prelazi pet i pol milijuna, a masa dobrovoljno predanog eksploziva veća je od pet tona, kazuju službeni podaci. Program „Manje oružja, manje tragedija" policija je pokrenula u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj, a često se čuje kako je to „najučinkovitija kampanja u prikupljanju oružja u povijesti UN-a".

Naš sugovornik Tabak to komentira riječima: „Zadnjih godina nije se ništa promijenilo. Politika povrata ne radi i više je pro forma. Ljudi predaju ili pokvareno ili potrošeno oružje. Ono ispravno i dalje drže kod sebe. Koliko su te akcije uspješne vidjelo se 12. listopada."

Trofej ili potencijalna opasnost?

I zaista, ne žele se svi riješiti oružja. Osjetljiva je to tema o kojoj malo tko želi razgovarati, no oni koji žele reći riječ ili dvije napominju da su ga pospremili na sigurno, tamo gdje ga nitko ne može naći. Neki od njih su, kažu, naoružanje u prvim danima rata kupovali od švercera vlastitim novcem. Naime, na tržištu nije bilo legalnog oružja, a svo vojno naoružanje držala je Jugoslavenska narodna armija. Naravno, do trenutka pada vojarni.

„Mi smo držali straže s lovačkim puškama, a oni su imali od kalaša do tenkova“, govori nam bivši ratnik koji je svoje naoružanje ipak vratio. „Teško je to, kupio sam na crno pušku od novaca koje sam posudio od oca. Puška ti je u ratu sve, a i kasnije. Kao da se rastaneš od dijela sebe. Dugo sam razmišljao o tome, držao sam je kao trofej, ali sam je na kraju predao prvenstveno zbog djece", govori.

Za razliku od njega, brojni bivši ratnici nisu uspjeli izgraditi druge identitete u slobodi i puška ih vezuje uz najvažnije, najsmislenije i najintenzivnije razdoblje njihova života. Neki od njih, sasvim javno, na društvenim mrežama pišu kako oružje valja čuvati za slučaj nekog novog rata.

„Predaj ilegalno oružje i riješi se brige"

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja liječenih o PTSP-a Zadarske županije, Jere Zurak potvrđuje nam da su neki branitelji zaista zadržali naoružanje kao trofej i pri tome su ga onesposobili. Članove svoje udruge, kaže, upozorava da nije dobro držati oružje doma: „Kažem im da to nije dobro držati u kući, da bi trebali to vratiti, da će tako imati manje briga i trezveniju glavu. Nikad ne znaš kad će ti unuče kopati po stvarima i naći pušku ili bombu.“

U razgovoru sa suborcima, kaže Zurak, doznaje i da je nekim braniteljima neugodno pozvati policiju koja po oružje dolazi službenim vozilima. „Kažu da se onda susjedi vesele, gledaju što policija traži u tuđem dvorištu. Nije da se oni boje, nego ta situacija izgleda neugodno.“

Zato Zurak svojim suborcima poručuje da oružje koje žele predati donesu k njemu. „Ja ću ga predati policiji. Ostat će anonimni, neću kazati tko je donio te puške ili bombe. Najgore je takve stvari baciti u prirodu ili smeće. Ne daj bože da nekoga tko radi bagerom na smeću takvo nešto digne u zrak“, dodaje.

Vlada traži nove modele

Napad na Banske dvore u Hrvatskoj je otvorio temu radikalizacije društva, posebice mladih, koja je posebno opasna u kombinaciji s lako dostupnim oružjem koje je nemoguće pratiti. Zbog toga se počelo razmišljati i o drugim modelima motiviranja građana na vraćanje ilegalnog oružja.

Novinari su tako vladajuće pitali postoji li mogućnost da se građane novčano motivira kroz takozvani otkup oružja. Proračunska sredstva za to trenutno ne postoje, no ne znači da ih neće biti. "Ja sam spreman, već smo na tu temu interno imali razgovore, i ne samo na tu, nego i o pitanju sigurnosti hrvatskih institucija i građana", kazao je ministar financija Zdravko Marić.