Crni arsenal prijeti Hrvatskoj

Crne vijesti o masovnim ubojstvima koje poduzimaju naoko mirni pojedinci u prosječnim građanskim sredinama, poput onog nedavnog u školi u američkom gradu Newtownu, uznemiruju javnost širom svijeta. U pravilu je riječ o problemima koji svoj uzrok kriju u kompleksnijim društvenim devijacijama, no hrvatski kut gledanja na tu pojavu odlikuje se dodatnim specifičnostima.U Hrvatskoj je nakon rata iz devedesetih zaostala velika količina oružja, i već sam njegov zloslutni potencijal razlog je za nemalu zabrinutost.

Trenutno je u Hrvatskoj registrirano oko 314 tisuća „dugih i kratkih cijevi“, odnosno pušaka i pištolja te revolvera; oko dvije trećine drže lovci, a njih je preko 70 tisuća. No glavni problem nije to oružje, nego „crni arsenal“ koji se nerijetko procjenjuje na isto toliku količinu u ilegalnom posjedu, i koji je proteklih godina poraća bio predmetom brojnih državnih kampanja. Cilj im je bio suzbijanje latentne prijetnje koju oružje u svakom slučaju predstavlja.

Dvije trećine u ilegali

Najčuvenije među njima vođene su pod nazivima „Zbogom oružje“ i „Manje oružja, manje tragedija“, ali se plod tih akcija brojao samo u tisućama prikupljenih cijevi, pa one tako statistički baš i nisu bile jako uspješne. Bez obzira što je dobrovoljni povrat uvijek podrazumijevao i oprost ilegalnim vlasnicima. Izuzetak u kampanjama su eksplozivne naprave poput ručnih bombi, kojih je ipak sakupljeno i zatim uništeno puno više, npr. preko 68 tisuća u posljednjoj takvoj, petogodišnjoj akciji uz potporu UN-a i EU-a.

Stručnjak za sigurnosna pitanja Pavle Kalinić, inače zagrebački pročelnik Gradskog ureda za upravljanje u kriznim situacijama, rekao nam je da većina ilegalnog oružja u Hrvatskoj zapravo potječe sa samog početka rata, kad se preuzeto naoružanje iz dotadašnjih kasarni JNA dijelilo bez vođenja primjerene evidencije. Takvo oružje zatim često i nije korišteno, nego je ostalo skriveno, a njegovi posjednici nerijetko imaju pride neki pištolj ili pušku za koje posjeduju regularnu dozvolu.

„Rekao bih da ilegalnog oružja ima u čak dvije trećine hrvatskih kućanstava. Država je podbacila u smanjivanju njegove količine, jer naša politička elita ionako radije vodi politiku nezamjeranja u svim područjima svog djelovanja. Smatram da se posjednicima ilegalnog naoružanja jednostavno treba ponuditi novac za otkup tih cijevi, uz neki optimalan rok, a nakon toga bi slijedila oštra kazna za prekršitelje. Pa, kad bi prvi među njima završili na robiji od dvije ili tri godine, situacija bi se počela mijenjati.“

Kako roditelji naoružavaju djecu

Prema hrvatskim zakonima, privatno je moguće posjedovati oružje sa svrhom osobne zaštite, lova ili streljačkog sporta, a nedavno su unekoliko ipak postrožene okolnosti oko zdravstvenog nadzora naoružanih pojedinaca. Ali, problem i dalje ostaju ilegalci, koji se daleko najčešće pokazuju i korisnicima oružja u raznim nedjelima. Najgore je kada djeca otkriju skriveni pištolj ili bombu u vlastitom domu, osobito u svjetlu podatka da je ionako svaki četvrti polaznik osmog razreda osnovne škole u Hrvatskoj, barem jednom na nastavu došao s hladnim oružjem, a često ga i upotrebio.

Od tog istinski zastrašujućeg sindroma, pa do posezanja za roditeljskim ilegalnim vatrenim oružjem, na nesreću, kratak je put, makar i iz razloga dječje radoznalosti. Očito se radi o već nekoliko generacija stasalih u izvanrednoj situaciji, s obrascima „normalnosti“ koji nam baš i ne bi smjeli biti prihvatljivi. Njima se zacijelo valja usprotiviti sistematski misleći na uzroke a ne tek na posljedice, pa bi trebalo smanjiti količine oružja u opticaju.

Obuzeti strahom

Psihologinja Mirjanom Nazor sa Sveučilište u Splitu, prisjećajući se nedavne tragedije u Americi ističe da se nada kako neće i u Hrvatskoj biti prihvaćena naopaka logika prema kojoj je rješenje za obranu od naoružanih pojedinaca u daljnjem naoružavanju sviju ostalih, npr. učitelja u školama i vrtićima: „Toliko oružje je potencijalna bomba, jer svatko tko ga ima može dospjeti u afekt pa ga upotrebiti i počiniti zlo. Smanjivanje količine naoružanja nema alternativu“.

„Djecu odgajamo u atmosferi gdje očito sve manje vjerujemo jedni drugima. Umjesto da nas susret s drugim osobama raduje i obogaćuje, sve više prevladava slutnja neke prijetnje i straha. Tako i u prvim susjedima vidimo moguću opasnost, dopuštamo da nas svlada osjećaj nesigurnosti. A to je strašna situacija, koja dubinski unesrećuje Hrvatsku, upravo čitavo naše društvo, i tome moramo pružiti sustavan i dosljedan otpor“, upozorava psihlogoinja Mirjana Nazor.