"Mučili su me zločini koji se čine u ime Njemačke"

Hitler je atentatu izmakao smrti za dlaku. Zavjerenici na čelu sa Clausom Schenkom grofom von Stauffenbergom pogubljeni su već sljedeće noći, pokušaj prevrata je spriječen. "Na Vođu je izvršen atentat, ali on je ostao neozljeđen, i odmah je nastavio sa vršenjem svojih dužnosti. Kao što je bilo i predviđeno, on se susreo sa talijanskim Duceom." Kada je 20.7. 1944. ova vijest pročitana na radiju, nitko još nije mogao sa sigurnošću reći da li je ona točna i da li je Hitler doista preživio eksploziju bombe sakrivene u aktovki. Sumnje su, međutim, raspršene sljedećeg dana, kada se oglasio sam "Führer": "Mala klika ambicioznih, ali i kriminalnih, glupih časnika bez časti i savjesti kovala je zavjeru s namjerom da me smaknu, i uz mene faktički istrijebe i čitav glavni štab vojske."

"Mučili su me zločini..."

U nastavklu govora Hitler najavljuje da će se nemilosrdno obračunati sa zavjerenicima. U tom trenutku su Claus Schenk Graf von Stauffenberg i njegova tri pomagača već mrtvi. U to vrijeme je malo onih koji su imali hrabrosti suprotstaviti se Hitleru. Jedan od njih je bio i časnik Ewald-Heinrich von Kleist, čiji je otac također bio upućen u planove i pogubljen. Mladi von Kleist je ostao neotkriven, i 1994. je povodom 50. godišnjice pokušaja atentata govorio o svojim motivima: "Mučili su me zločini koji se čine u njemačko ime. Mislio sam da moramo svijetu pokazati da u Njemačkoj postoji i nešto drugo. A osim toga sam bio uvjeren da je to način da se sačuvaju brojni životi. To mi je bilo vrlo važno. A također i da se spriječi daljnje razaranje Njemačke."

U tjednima i mjesecima nakon atentata uhićeno je oko 1.000 ljudi pod optužbom da su znali za zavjeru, a oko 200 ih je takozvani "Narodni sud" osudio na smrt: "U ime naroda: nečasne i kukavičke izdajice su Carl Goerdeler, Wilhelm Leuschner, Josef Wirmer und Ulrich von Hassel. Oni su se zavjerili s namjerom da ubiju našeg Vođu. Njih se osuđuje na smrt, njihov posjed prelazi u vlasništvo Reicha", tako je glasila presuda.

Što su bili motivi atentatora?

O motivima atentatora od 20.7. se kasnije, desetljećima nakon rata, žustro diskutiralo. Neki sumnjaju u demokratske namjere zavjerenika, ali nitko ne dovodi u pitanje njihovu želju da Njemačku oslobode tiranije. Detlef grof von Schwerin, sin jednog od pogubljenih vinovnika atentata smatra da je to najvažnije naslijeđe 20.7.1944.: "Kada se pravna država raspadne, alarmantna je situacija. To pogađa sve sfere života. To je je bila ključna točka. Ja mislim da se na primjeru dvadesetog srpnja može dobro pokazati kakva je važnost vladavine prava i pravne države."

No, do današnjeg dana nije razjašnjeno glavno pitanje u vezi s motivacijom atentatora na Hitler: zašto su s tim činom čekali tako dugo? Po posljednjim spoznajama nekih njemačkih medija, njemački su časnici od početka rata znali za genocid koji se provodi u ime ostvarenja "velike njemačke države".