Karahasan na zapadnom divanu

Žiri je u svom obrazloženju naveo da Karahasanovo djelo posreduje između istoka i zapada , između islama i kršćanstva. 

Muharem Bazdulj, beogradski književnik s travničko-sarajevskom biografijom kaže: "Prva Karahasanova knjiga koju sam ja pročitao, a ta mi je, možda i zato, do dana današnjeg ostala najdraža, je Istočni diwan. I kad čujem ovu vijest, bude mi drago, da je jedan tada mladi čovjek koji se kao tridesetpetogodišnjak tako samosvjesno naslanjao na Goethea, poslije tri desetljeća, nagrađen Goetheovom nagradom."

Karahasanov prvi roman „Istočni diwan", objavljen 1989., se naslovom direktno pozivao na Goetheovu zbirku pjesama „Zapadno-istočni divan" iz 1818. A ta zbirka je nastala na osnovu Goetheovog čitanja velikog perzijskog pjesnika Hafiza.

Tko vodi dijalog?

Nedžad Ibrahimović, redovni profesor na Tuzlanskom sveučilištu, književnik i književni kritičar uz čestitke Karahasanu napominje da je on jedan je od najprevođenijih bosanskohercegovačkih pisaca i dodaje:  „Senzibilitet njegovih proza, kako i sam često kaže, leži u dijalogu i općoj vjeri u sporazum među kulturama. Jasno je da je ovaj pisac na Zapadu našao sugovornike, pa je i ova nagrada u tom smislu u pravim rukama".

Ibrahimović koristi priliku kako bi postavio pitanje između koga se ustvari taj dijalog vodi, tko su primatelji, a tko pošiljaoci: „Što Zapad uopće zna o Bosni i Hercegovini , i što mi - Karahasanovi likovi -  znamo o Zapadu? Odgovori na ova pitanja odredit će rezultate dijaloga. Ali, važno je taj dijalog držati otvorenim s obje strane".

Književni mostograditelj

Ovu nagradu grad Frankfurt dodjeljuje svake treće godine, svečana ceremonija se upriličuje na Goetheov rođendan 28. kolovoza. Predsjednik uprave zaklade koja je dodijelila nagradu je gradonačelnik Frankfurta, socijaldemokrat Peter Feldmann.On je istaknuo kako je nagradom Karahasanu grad Frankfurt stao iza tolerancije i razumijevanja.A šefica gradskog ureda za kulturu Ina Hartvig je izjavila da je Karahasan kao literarni mostograditelj prijeko potreban duhovnoj klimi Europe.  Prvi put je nagrada dodijeljena 1929. Stefanu Georgeu, a neki od dobitnika su Amos Oz, Pina Bausch i Adonis.

Faruk Šehić, jedan od najznačajnijih pisaca srednje generacije u BiH, u nagradi  koju je dobio njegov šezdesetsedmogodišnji kolega Dževad Karahasan vidi dobrobit za cijelu književnu i društvenu zajednicu:  „Pa svakako ja mu čestitam i drago mi je zbog nagrade koja je velika i značajna. Mislim da je sve što nas stavlja u pozitivan kontekst jako bitno, a nagrada Karahasanu nas stavlja u takav kontekst".

„Daš žmigavac lijevo, skreneš desno…"

Sarajevski književnik Goran Simić, koji spada u Karahasanovu generaciju, također vidi ovu nagradu kao neku vrstu podrške maloj književnosti i zemlji: „Ja sam na strani bilo koje međunarodne nagrade koja afirmira ovako malu književnost u kojoj jedna trećina raseljenih Bosanaca i Hercegovaca živi u nekoj drugoj državi dok naša kultura ovisi od naših stranaca i njihovih donacija". S obzirom na to da dobitnika Dževada Karahasana dobro poznaje već desetljećima, Simić je na sarajevski način spreman i na šalu: „Raduje me Goetheova nagrada Karahasanu iako sam mu prije 45 godina, kada mi je pokazao svoje pjesme rekao  - ti si kao u automobilu: daš žmigavac lijevo…onda skreneš desno".

Valja ovaj put spomenuti da je niz Karahasanovih knjiga preveden na njemački i da ovo nije prva nagrada koju on dobiva na njemačkom govornom području. Spomenimo samo Nagradu Bruno Kreisky iz 1995, bečku Herderovu nagradu četiri godine kasnije, Lajpcišku nagradu za europsko razumijevanje 2004., Goetheovu medalju  Goetheovog instituta u Weimaru 2012. Ili počasni doktorat  Povijesno-filozofskog fakulteta Sveučilišta u Baselu 2014.

Sarajevski književnik Mile Stojić smatra da je Dževad Karahasan europski intelektualac „jedan od rijetkih koje imamo" te da njegova literatura „korespondira više s europskim literarnim narativima, nego s našom tradicijom". Prema Stojiću koji je tek nekoliko godina mlađi od Karahasana, zasluge ovog pisca su očite kada se uzme u obzir da on literarno istražuje nedovoljno poznat prostor:  „Njegove knjige obuhvaćaju onaj neistraženi prostor između orijenta i zapada, još nedovoljno poznat u Europi, a danas tako aktualan. Stoga nije ni čudno da je poznatiji u svijetu nego kod nas".

Jezik i strah

Dževada Karahasana sam upoznao kao autora kada mi je u jednoj izdavačkoj kući u Tuzli, gdje sam radio kao urednik, na stol stigao njegov novi prozni rukopis. Knjiga je uvrštena u izdavački program, zajedno s antologijom izraelskog pjesništva Davida Albaharija, palestinskim pjesništvom, uz još nekoliko prijevoda. Ta novostvorena izdavačka kuća se po mojoj ideji bavila onim čime se bavio i Karahasan – dijalogom. Rat je 1992. kao gumicom izbrisao moj ambiciozni izdavački program, neke od tih knjiga su objavljene na drugim mjestima. Rado sam potom čitao Karahasanove eseje. Prema predsjedniku Društva književnika u BiH Hadžema Hajdarevića, njegovi eseji spadaju u sam vrh južnoslavenskih književnosti: „Karahasanovi eseji su briljantni, naročito oni iz mlađih dana. Njegova knjiga O jeziku i strahu je inače nešto ponajbolje što sam inače pročitao".

U jednom podužem razgovoru za nekadašnji radijski program DW-a Karahasan mi je napomenuo – citiram po sjećanju: „Totalitarna svijest ima izvjesnu sklonost ka geometrijskom poretku u organizaciji života". Toga sam se opet sjetio u izvanrednom stanju. Duh ovog čovjeka je budan, pomislio sam tada – ostane li takav daleko će dogurati.

Mile Stojić čak smatra da su Karahasanovi dometi još veći te je on „koliko se vidi, uz Miljenka Jergovića i Svetislava Basaru, najvažniji južnoslavenski kandidat za Nobelovu nagradu".