Goetheova medalja za bosanskog graditelja mostova

Goetheova medalju za 2012. godinu će u Weimaru, osim bosanskohercegovačkom piscu Dževadu Karahasanu, biti uručena i litvanskoj književnoj i kazališnoj teoretičarki Ireni Veisaite i kazahstanskom kazališnom redatelju Bolatu Atabayevu. Goetheov institut to priznanje dodjeljuje već 58. put, a njime se nagrađuju osobe koje su dale poseban doprinos promoviranju njemačkog jezika i međunarodne kulturne razmjene. Ove godine je komisija izabrala umjetnike i kulturne djelatnike koji se svojim djelom zalažu za otvoreno sučeljavanje s nacionalnim traumama i temtiziranje aktualnih društvenih problema. "Oni hrabro dižu svoj glas i vjeruju u moć riječi", stoji u obrazloženju.

Među dosadašnjim dobitnicima ovog uglednom priznanja su Daniel Barenboim, John le Carré, György Ligeti, Jorge Semprún, Billy Wilder...

Deutsche Welle: Gospodine Karahasan, nedavno je na njemačkom objavljena vaša zbirka eseja "Sjenke gradova". U njoj ste Sarajevo opisali kao grad koji traži da bude ispričan...

Često sam posjećivao franjevački manastir. Jedan franjevac mi je predavao latinski i grčki. Intenzivno smo komunicirali tako da sam ja, takoreći, odrastao s tri doživljaja svijeta (smije se). Moj otac je bio duboko religiozni komunist, moja majka muslimanka, a mnogi moji prijatelji i profesori franjevci. Imate pravo: nisam ni mogao a da ne odrastam bez distance prema samom sebi. I tada sam, kao mlad čovjek, bio svjestan kompleksnosti ljudskog života.

To je od vas kasnije kao pisca napravilo čovjeka koji gradi mostove. Zato ste i dobili Goetheovu medalju. Jeste li ste se i u vašoj ranoj fazi života osjećali kao graditelj mostova među ljudima?

Da budem iskren - nisam. Za mene je posve normalno da ljudi, zato što im je poklonjen duh ili zato što je to njihovo prokletstvo, žive u različitim kulturama i što su svjesni svog identiteta.

Za vas je normalno, za mnoge druge očito nije, da govorite o dijalogu kultura. Postoji li uistinu jedan takav dijalog?

Mislim da postoji. Od pamtivijeka postoje ljudi koji žele vlast. Oni stvaraju strahove i nesporazume. Jer, najlakše je vladati i ovladati uplašenim ljudima. Strah je najpodesniji instrument za porobljavanje ljudi. Ali, od davnina postoje i ljudi, koji žele živjeti svoj život bez straha od onih koji su na vlasti. Takvi ljudi vode dijalog. Dijalog kultura je stalno prisutan. On se samo ometa namjerno proizvedenim strahovima. Ali, on postoji.

"Jezik je duhovni zavičaj"

Tek ste kasnije počeli pisati na njemačkom, šta vas je na to navelo?

Rijetko pišem na njemačkom, tek male članke, koje korigira moja lektorica ili drugi, kojima je njemački maternji jezik. Njemački je previše kompleksan jezik i previše ga volim da bih na njemu mogao ili znao pisati drame ili prozu. Kada bih to pokušao, onda bi to bilo, da budem iskren, pojednostavljivanje, simplifikacija. A pojednostavljivanja se plašim više nego bilo čega drugog.

Pa ipak se briljantno izražavate na njemačkom. Je li njemački za vas postao druga domovina?

Zapravo jest. Mnogi pisci koje volim pišu na njemačkom, a to su Buechner, Kleist, Goethe, E.T.A. Hoffmann... Neke sam prvo čitao na mom jeziku pa tek onda na njemačkom ili obrnuto. Sada sve ove pisce imam u dvije varijante, na dva jezika. Tehnička lica nam pokušavaju objasniti kako je riječ prijenosnik informacije, a jezik sredstvo sporazumijevanja. Jezik je međutim više od pukog sredstva sporazumijevanja. Jezik je duhovni zavičaj. Mi ljudi razumijemo i osjećamo svijet onako kako nam ga predstavi i posreduje naš jezik.

Prevela s njemačkog: Jasmina Rose

Intervju vodila: Aya Bach