Čudesni jazz, a u publici agenti tajne službe

U ožujku 1965. je Louis Armstrong imao seriju koncerata u tadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR). Bio je to izazov čak i za superstara jazz-muzike – valjalo je za devet dana nastupiti sedamnaest puta u pet gradova.

Turneju, na kojoj je Armstrong svirao sa svojim bendom All Stars, čulo je oko 45.000 istočnih Nijemaca.

Politička pozadina turneje stvorila je od nje „izvanredni i ambivalentni“ događaj, kaže nam Paola Malavassi, jedna od kuratorica nove izložbe koja se vraća na Armstrongove koncerte u DDR-u.

Izložba nosi naziv „I've Seen the Wall" („Vidio sam zid"), i postavljena je u Das Minsku, muzeju u Potsdamu, gradu blizu Berlina koji je nekada bio u DDR-u.

Komunisti neodlučni u vezi sa džezom

U vrijeme turneje Berlinski zid je još bio svježa građevina kojom je sovjetski satelit DDR pokušavao spriječiti bijeg svojih građana na Zapad.

Vladajuća Jedinstvena socijalistička partija Njemačke se pedesetih i šezdesetih godina izričito protivila popularnoj muzici, zapravo svim manifestacijama koje promoviraju zapadni „nihilizam“ i „pornografske“ vrijednosti.

Na jazz se često gledalo ispod oka. Navodno je lider DDR-a Walter Ulbricht jednom jazz opisao kao „majmunsku muziku imperijalizma“. Ali, stav nije bio baš najjasniji – neki visoki komunistički funkcioneri vid0jeli su jazz i kao „narodnu muziku“ zbog afroameričkih korijena.

Na kraju je Armstronga pozvala državna Njemačka agencija za umjetnike – moćna institucija koja je imala i ulogu cenzora. Samo oni su mogli odobriti tko će doći svirati u DDR, ili koji domaći bend i pjevač smijue nastupiti u inozemstvu.

Turneju su pratile političke govorancije. Šef agencije Ernst Zielke je hvalio Armstrongov dolazak kao simbol mira i socijalizma, feštu radničke klase i prijateljstva između naroda.

S druge strane, i Sjedinjene Države su bile zainteresirane za to da jazz-muzičari nastupaju u zemljama Istočnog bloka kao „ambasadori dobre volje“.

Vlasti u Istočnom Berlinu dopustile su da Armstrong nastupa u dvoranama u kojima je bilo mjesta za dvije do tri tisuće ljudi. No, zloglasna tajna policija Stasi je otvorila četvore oči, zbog bojazni da bi u publici mogli nići neredi ili protest protiv države.

Ova turneja je bila vrlo važna za razvoj jazz-scene u Istočnoj Nemačkoj, a jazz je slavljen kao slobodarski muzički izraz.

Jedno političko pitanje

Naslov izložbe podsjeća na izjavu velikog muzičara na jednoj konferenciji za tisak u Istočnom Berlinu. Jedan zapadnonjemački novinar, koji se tamo našao, pitao je Armstronga o Berlinskom zidu koji dijeli grad.

Glasoviti trubač je razmišljao da li da odgovori na pitanje ili ipak radije izbjegne odgovor. „Vidio sam Zid… i ne brinem se za Zid… brinem se za ljude u publici pred kojima ću sutra svirati!", rekao je Amrstrong. „Ne mogu reći sve ono što želim, ali ako me razumijete, zaboravite na sva ostala sranja."

Prevoditelj se tu unervozio – i nije preveo dio u kojem Armstrong priznaje da se uzdržava kazati što doista misli o Zidu. Umjesto toga, prevoditelj je rekao da je trubač i pjevač koristio „jake riječi“, te da je pozvao da fokus bude na glazbi.

Zielke, direktor državne agencije, brzo se umiješao kako bi prekinuo razgovor o toj temi: „Vrlo je zanimljivo je da jedino političko pitanje ove vrste ne dolazi od nas nego od jednog zapadnog medija. Oduševljeni smo što to vidimo."

Ali, to baš i nije bilo sasvim točno: i pitanja istočnonjemačkih novinara su uglavnom bila politička – o situaciji u Americi. Naime, dok Armstrong svira pored Zida, u Alabami traje marš crnaca koji se bore protiv rasne diskriminacije i zahtijevaju pravo glasa. Na čelu pokreta je Martin Luther King.

Drugačiji aktivizam

Ssamo pola godine ranije je King, lider pokreta za prava crnaca, držao političke govore u Zapadnom i Istočnom Berlinu, zagovarajući pomirenje.

Kingove aluzije da je podjela Njemačke slična podjeli u američkom društvu izazvala su nervozu kod zvaničnika u Washingtonu. Sovjetski Savez i DDR su stalno isticali da je diskriminacija crnaca dokaz propadanja američkog društva. Istočni Nijemci snažno su podržavali američki pokret za građanska prava.

Upitan o marševima i borbi za ljudska prava crnog stanovništva, Armstrong je u Istočnom Berlinu rekao da on doprinosi tako što svira svugdje u SAD, povezuje se i s bijelim ljubiteljima jazza – čak i na jugu zemlje, gde je još u praksi postojala rasna segregacija. „To je moj mali doprinos. Neki aktivisti to ne rade, ali ja radim.“

Mnogi afroamerički aktivisti su u to vrijeme kritizirali Armstronga jer se kao jedan od najpopularnijih crnaca u Americi navodno ne angažira dovoljno u borbi protiv diskriminacije. Kako kaže drugi kurator izložbe Jason Moran, kasnije su svi morali priznati da je Amrstrongov aktivizam bio drugačiji i sofisticiraniji.

Za Morana je Armstrong, kao jedna od prvih crnih superzvijezda u SAD-u i svijetu, „nalazio način da prodre tamo gdje aktivisti s ulica nisu mogli“.

Izložba „I've Seen the Wall" u Potsdamu otvorena je do početka veljače.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu