Komentar: Zašto (ipak) trebamo heroje?

Pred kraj Drugog svjetskog rata, njemački dramatičar Bertol Brecht u usta svog junaka Galilea Galileija stavlja rečenicu: „Nesretna je zemlja kojoj su potrebni heroji." Rečenicu kojom ovaj pisac kojeg su proganjali nacisti, kritizira pretjerani kult herojstva neslobodnih država. Brecht je bio duboko uvjeren da ljudi u slobodnoj i demokratskoj zemlji ne trebaju ovisiti o herojima da bi rješavali probleme. Na prvom mjestu dolazi odgovornost pojedinaca, herojstvo povezano sa slijepom poslušnošću je time i u određenoj mjeri odricanje od vlastite odgovornosti koju smo sami odabrali.

Vjera u bolji život

Prije 50 godina je ubijen Martin Luther King. Crni propovjednik koji nije prestajao boriti se protiv nepravde i protiv rata u Vijetnamu, za ravnopravnost crnog stanovništva. Koji je usprkos svom nasilju protiv njega i njegovih sljedbenika, ostao miroljubiv. I koji sve do danas ohrabruje svakog tko se ne želi pomiriti sa postojećim i vjeruje da je moguć bolji život.

Prije nekoliko dana je u Washingtonu i u mnogim drugim gradovima Sjedinjenih Država na stotine tisuća ljudi prosvjedovalo protiv utjecaja zagovornika posjeda vatrenog oružja. Prosvjed su poveli i organizirali učenici iz Parklanda koji su preživjeli pokolj počinjen u njihovoj školi. Kao da je to samo po sebi razumljivo su se okupili oko riječi Martina Luthera Kinga. Dali su njegovoj devetogodišnjoj unuci Yolandi Renee King da i u ovim prosvjedima izgovori djedove glasovite riječi: I Have a Dream. Na čelo pokreta su izabrali osamnaestogodišnju Emmu Gonzales koja djeluje kao moderna i ženska varijanta Martina Luthera Kinga.

Jer heroji kao što je bio on, ne vode tek slijepoj poslušnosti. Sasvim suprotno od toga, oni hrabre svakog pojedinca i daju mu novu snagu. Omogućuju da se oko njih stvori zajednica koja će zajedno biti snažnija od svakog pojedinca. I da se tako mogu izboriti da ih se sluša i da steknu politički utjecaj.

Heroji koji daju nadu

Prije svega, heroji kao što je Martin Luther King daju nadu. Nadu da se isplati ustati. Napustiti vlastitu malu sigurnost i pokazati građansku hrabrost. Solidarizirati se. Stvarati mreže i što je najvažnije, ne odustajati. Tresti ogradu koju su oko svojih privilegija podigli samo neki i tražiti da te privilegije pripadnu svima.

To je upravo ta energija koja je potrebna i Njemačkoj i mnogim drugim zemljama da nas ne uplaši složenost ovog svijeta, navodna bezizlaznost mnogih sukoba i da ne izgubimo nadu. Na koncu, to je vjera u snagu i mogućnosti jedne demokratske države. Države koja treba angažirane građane kako bi uopće funkcionirala. A ne da se pomiri sa navodnim nedostatkom alternative.

Danas se na čitavom svijetu spominje Martin Luther King. Ne zato jer je on nešto velikog postigao za svog života. Nego zato jer je on sve do danas potreban.