Šta bi Žarko Perić danas rekao princezi Dajani?

„Fotografija na kojoj je princeza Dajana sa dvoje bosanske djece, koja su zbog nagaznih mina ostala bez noge, obišla je svijet. Nermina Bradarić i Žarko Perić su tada imali 12 i 14 godina“, piše njemački tabloid „Bild“ u uvodu teksta pod naslovom „Šta bi danas rekao Dajani …"

20. godina nakon susreta sa princezom Dajanom je Žarko, koji danas živi u Mostaru, dao intervju listu „Bild“. On u tom intervjuu kaže da „se još uvijek sjeća kako je bila lijepa i ljubazna. Nisam mogao vjerovati da jedna tako važna osoba može biti jednostavna. Za razliku od Dajane mnogi hodaju uzdignutijeg nosa. Jednostavno je bila ljubazna i blaga, ali je s druge strane imala puno snage. Imao sam osjećaj da može promijeniti svijet. Obećala nam je da nas neće nikada zaboraviti“, izjavio je Perić za list „Bild“.

Žarko je, kako kaže, bio „član tročlane delegacije koja je dobila pozivnicu na Dajaninu sahranu. „Za mene je to bio neobičan osjećaj. Bilo je puno ljudi i more cvijeća. Nisam mogao puno vidjeti, ali se sjećam da me proteza žuljala i da me to užasno boljelo.”

Na pitanje sta bi Dajani danas rekao da je još uvijek živa, Žarko odgovara: "Reako bih joj da nastavi raditi ono što je tako sjajno radila, a to je pomagati slabim, bolesnim i neprivilegovanim ljudima. Zbog toga je bila tako omiljena i poštovana.”

Žarko je trenutno nezaposlen, ali nije, kako kaže: "tip koji ništa ne radi. Prije tri godine sam u bašti zasadio trešnje. Plan mi je da za nekoliko godina proizvodim liker od trešanja. Na taj način želim finansijski pomagati moju porodicu. Trenutno zavisim od pomoći koju mi daje moja porodica."

Žarko sanja o normalnom poslu i životu. “Rado bih zasnovao vlastitu porodicu, ali nažalost trenutno za to nemam finansijskih sredstava. Moj veliki san je normalan porodični život.”

Što rat razdvoji, muzika ujedini

Njemački radio “Deutschlandfunk” je objavio tekst i audio zapis Rayne Breuer koji je zabilježila u Mitrovici na Kosovu. "Rijeka Ibar dijeli kosovski grad Mitrovicu na srpski sjever i albanski jug. Onaj ko bi želio otići u drugi dio i nekoliko godina nakon rata treba za to imati debeli razlog. Za bend "Proximity Mine” to je - muzika.”

Riječ je o bendu kojeg čine Ilda, Alem, Tringa, Stefan, Lazar i Zlatko. “Mitrovica je podijeljeni grad. Ljudi na sjeveru se boje otići u južni dio grada i obratno. Neki od nas sa juga ne idu na drugu stranu. Sve to zbog onog što se dogodilo prije 18 godina. Ilda je gitaristkinja i kosovska Albanka. Zlatko, Lazar i Stefan su Srbi i žive na sjeveru grada, kao i Bošnjak Alem. Ilda je, pored toga što je Albanka, također i Bošnjakinja, i živi na jugu grada. Mješavina koja u Mitrovici zvuči neobično ili nezamislivo. `Ja sam Bošnjakinja i govorim oba jezika, albanski i srpski. To je moj trik. Kada sam na sjeveru, onda govorim srpski i svi misle da sam Srpkinja. Kada sam na jugu, onda govorima albanski i svi misle da sam Albanka. Za mene je to kao igra“, kaže Ilda, pjevačica u grupi.

Njena najbolja prijateljica Tringa kaže da je prvom probom benda na sjeveru savladala otpor u samoj sebi. „Kada sam rekla prijateljima da idem svirati na drugu stranu, svi su me pitali: zar to nije opasno. Kako se usuđuješ pješice preći most?  Moji roditelji su također bili skeptični, ali nakon dvije ili tri probe su vidjeli koliko učim. Bilo je to moje prve iskustvo sa električnom gitarom. Svi u bendu su bili spremni da mi pomognu. Alem, drugi gitarista, mi je puno pomogao. Dobro sam se osjećala."

Članovi grupe su se upoznali u Rock School u Mitrovici koju je krajem 90-tih godina osnovala nevladina organizacija "Musicians without Borders". Cilj je bio oživljavanje muzičke scene u gradu i spajanje mladih muzičara sa obje strane Ibra. „Na početku je bilo teško“, prisjeća se Wendy Hassler-Forest, osnivačica škole. „Kada smo organizovali prvi koncert na kojem je nastupio jedan miješani bend, roditelji su bili veoma zabrinuti. Organizovali smo roditeljski sastanak na kojem smo informisali roditelje šta planiramo i kako će se odvijati transport na koncert. Morali smo ih umiriti i reći da će učenici uvijek biti u pratnji učitelja, da se neće kretati po okolini, da poznajemo publiku i da znamo koga pozivamo“.

„Bend je do sada imao dosta nastupa. Uskoro će nastupati u Beču, ali u vlastitom (podijeljenom) gradu ne mogu organizovati koncert – zbog straha."