Donacije za deminiranje BiH "pojela" glomazna administracija

Od 1992. godine do danas, u Bosni i Hercegovini je od mina stradalo 8.068 osoba. Od toga broja, 6.268 je preživjelo povrede od mina, ali kao osobe sa invaliditetom trebaju podršku u procesu rehabilitacije i uključivanja u zajednicu.

"Posudi svoju nogu", je jednomjesečna kampanja podsjećanja i upozorenja koja je održana povodom 4. aprila Međunarodnog dana svjesnosti o opasnosti od mina i pomoći žrtvama. 4. april je poznatiji i kao Dan borbe protiv mina, a ovaj dan je prilika da se sjetimo i onih koji rizikuju živote u procesu deminiranja i koji pokušavaju Bosnu i Hercegovinu napraviti zemljom bez opasnosti od mina.

"Ja sam više od dvadeset godina u ratu. Znači, dvadeset godina izvršavam ratne poslove i zadatke. Po svim svjetskim standardima, mi smo se morali davno penzionisati. Izgubio sam i živce, izgubio sam i moral, ali ja moram da radim, moram djecu da školujem", priča za Deutsche Welle Mile Božić koji je u bosanskohercegovačkom ratu bio pripadnik Vojske Republike Srpske, a nakon rata učestvuje u procesu deminiranja BiH. Zaposlen je u deminerskoj firmi iz Orašja, vlasnika Ive Oršolića, umirovljenog generala HVO-a. Rezignirano dodaje: "Moje je raditi ili ne raditi, a radim samo zato da se penzionišem, još koju godinu. Zamislite samo, taj posao raditi tolike godine. Ja sam više neupotrebljiv čovjek, po svim normama. A ne smijem reći da sam neupotrebljiv."

Svako je htio da ušićari

Kao vođa deminerskog tima ističe da nisu imali većih nesreća, osim slučaja kada je jedan deminer izgubio stopalo. Zadovoljan je statusom u firmi, ali ne i zakonima koji se odnose na proces deminiranja. Kaže da je odmah nakon rata, pod nadzorom SFOR-a, sve krenulo kako treba. "Zamisao je bila da se bar nagrubo uradi deminiranje i bilo je snaga da smo to mogli uraditi za jednu godinu. Mine su bile friško postavljene i tačno se znalo gdje se nalaze. Međutim, desilo se nešto što se inače dešava kod nas u BiH, svako je tražio odmah da nešto ušićari i u tom humanitarnom procesu."

Nakon završetka rata 1995. oko četiri posto teritorije bilo je prekriveno minama, ali i danas je BiH minama najzagađenija zemlja u Evropi.

"Zadnji podatak govori da je to svedeno na 2,5 procenta teritorije. To je još uvijek ogroman problem i ogroman procenat. Imamo preko 120.000 mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava u BiH. Imamo 9.820 evidentiranih mikrolokacija, a imamo 4.119 projekata na nivou BiH koji čekaju na realizaciju," kaže Esed Aletić, bivši pripadnik Armije BiH, a danas šef Regionalnog ureda BHMAC (Mine Action Center BiH), sa sjedištem u Brčko Distriktu.

Sa devet zaposlenih, izviđača i referenata kontrole kvaliteta deminiranja, ovaj regionalni ured pokriva Brčko Distrikt, tri općine u RS, te Posavski kanton u FBiH. Od 2002. i donošenja Zakona o deminiranju, BHMAC je koordinaciono i stručno tijelo Komisije za deminiranje pri državnom Ministarstvu civilnih poslova.

Nedostatak finansijskih sredstava

"Ovaj posao je jako opasan, spor i skup. Čini mi se da je problem mina aktuelizira samo kad se desi neka nesreća. Tad se digne na jedan određeni nivo, konstatuje se šta se desilo i traje to dva, tri dana i poslije opet po starom," ističe Aletić i dodaje da bi zakonom trebalo drugačije urediti ovu oblast, jer vrhunski bh. demineri sve češće odlaze u inozemstvo.

"Imamo resurse, imamo i mašine za deminiranje, imamo najsavremeniju tehnologiju što se tiče deminiranja. Međutim, problem su uvijek, zapravo najveći problem su donacije. Recimo, naši demineri rade u Iraku, Afganistanu, Libiji, Sudanu zbog nedostatka finansijskih sredstava."

Mile Božić pak tvrdi da je glomazna administracija "pojela" međunarodne donacije, te da je proces deminiranja mnogima omogućio da se obogate. Pri tom su demineri koji rizikuju živote najmanje plaćeni i cijenjeni, a mnogi nemaju ni penziono ni zdravstveno osiguranje. Božić smatra da radi human posao od koga se sve teže živi i zbog toga se sprema da ide u Libiju kako bi mogao zaraditi za život.

Autor: Emir Musli

Odgovorni urednik: Svetozar Savić