1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Panorama

Zgrada bez krova

14. januar 2023.

Majka je odlučila da se izbori za pravdu pišući Titovom kabinetu. Dao bih sve da sada mogu da zavirim u taj proizvod majčinog gneva, očajanja, tuge i nade. Odgovor koji je stigao nije se svideo opštinskim vlastima.

https://p.dw.com/p/4M6nl
Serbien I Leskovac
Foto: Dragoslav Dedovic/DW

Asfalt je počinjao kod Ćirine kuće, a prestajao gore kod benzinske pumpe, jedine između Tuzle i Zvornika. Skoro sve građevine u bosanskoj kasabi bile su jednospratnice, najčešće niske i dugačke poput baraka. Izuzetak su bile dve žuto okrečene zgrade sa po osam stanova, četiri u visokom prizemlju, četiri na spratu.

Zgrade iz šezdesetih

Imale su balkone sa obe strane. U njima je živelo socijalističko građanstvo – učitelji, narodni milicioneri, opštinski činovnici. Takve zgrade nepogrešivo prepoznajem sve do danas, u mirnom kraju Splita, na najstarijem području Banovog brda, u Skoplju, jer je poneka preživela zemljotres. Haustori sa nadstrešnicom i rebrasti prorezi za ventilaciju kupatila u spoljnim zidovima, balkoni dopola sa tvrdom ogradom, otpola sa metalnim šipkama. Gde god ih vidim, obradujem im se kao vršnjakinjama koje su nekim čudom preživele sve ove decenije.

Iza te dve zgrade nalazila se Tomanin kućerak. Tu je najpre živeo Peco, sin vozača koji je zaspao za volanom, a potom Sreten zvani Škljoca. Od kućerka, iza dve zelenkaste, dugačke, opštinske zgrade, pružala se ledina – zapuštena livada na kojoj su se vijala dečurlija. Sve dok jednog dana ogromni „fap“ – tada je to bio sinonim za veliki kamion – nije duboko uzdahnuo, i zaustavio se na ledini. Bio je natovaren metalnim čudovištem sa kašikom sjajnom poput seljačke sekire. Deca su ga zvala „buldožder“. Zvučalo je opasno, šta god da je žderao.

On je na ledini brektao celi dan, gurajući pred sobom gornji sloj zemlje, trnje, korov i kamenje. Uskoro je na zaravni nastala i rupa, a ogradu su postavili oko nje.

Iz nekog razloga majka je za tu rupu u zemlji bila živo zainteresovana. Nije propuštala ni jednu priliku da sa prozora osnovne škole, preko učiteljskih naočara, baci pogled prema gradilištu koje se zabilo između dve opštinske zgrade. Već su zidovi štrčali iza krovova, nepovratno menjajući lice naselja, a kran je bio viši čak i od moćne žalosne vrbe koja je kao zelenkasta brada padala po Gajinoj trafici.

Stanovi za samoupravljače

Razlog majčine zainteresovanosti je bio jednostavan: Osnovna škola zajedno sa opštinom bila je prinuđena da joj dodeli stan. Tada su se stanovi dodeljivali prema posebnim listama. Živeli smo kao podstanari – majka sestra i ja – u vlažnoj kućici sa zemljanim podovima i čučavcem pored kukuruzišta, odmah iza kovačnice i kuće poštara Reufa, s jedne, i Salihove prodavnice s druge strane. Majka je godinama pokušavala da objasni direktoru škole, opštinskim funkcionerima, lokalnim partijskim moćnicima da će joj se deca porazbolevati – i sestra i ja smo već preležali žuticu – i da bi bilo pošteno da joj dodele stan.

Listam papire koji su ostale iza majke. U zaglavlju opštinskog pisama 18. juni 1969. stoji „Socijalistička republika Bosna i Hercegovina“ . Opštinska Komisija za raspodelu stanova obaveštava majku da se njena molba odbija jer – nema slobodnih stanova. A oni stanovi koje je ona označila kao slobodne, već su raspoređeni. Majka nije odustajala. Opet je pisala Opštini. Odgovor je stigao 15. avgusta 1969. Potpisao ga je sekretar Skupštine opštine, izvesni Janko Ž. Nikolić.

„Drugarice Maro,

molite se da pobliže odredite vaš zahtjev u vezi sa rješenjem vašeg stambenog pitanja: na koji stan ukazujete da bi Skupština imala pravo i mogla vam ga dodijeliti na korišćenje, veličinu /kvadraturu/ toga stana i sl.

Istovremeno vam dalje objašnjavam: u mojoj moći nije da Vam pomognem u onom stepenu i mjeri kako to Vi u zahtjevu navodite. Vi dobro znate na već kod nas ustaljenu praksu stanovite samostalnosti i demokratičnosti u odlučivanju od strane samoupravnih organa“.

Janko je u svom pismu ovekovečio i formulaciju: „Vi dobro znate na već kod nas ustaljenu praksu…“. Višak reči poput „na“, a manjak stanova. Janko je obećao i da će nastojati da lično nadležnoj komisiji prezentuje „temeljno obrazloženje Vašeg zaista teškog slučaja“.

Titov kabinet u bosanskoj provinciji

Potom su joj čak i obećali stan u prizemlju jedne od one dve žute zgrade. Kada je stan dobila rođaka narodnog heroja, koji je ponekad dolazio u kasabu i znao bančiti sa lokalnim glavonjama u kafani Lovac – a tek se udala za bivšeg boksera, unapređenog u herojskog zeta – majka, koja je mrzela psovke samo je izgovorila: „Životinje!“.

Kalesija, 2018.
Kalesija, 2018.Foto: Dragoslav Dedovic/DW

Prolazile su godine. Slobodni stanovi su zaobilazili našu malu, došljačku porodicu kao da smo gubavi. Sećam se jednog majčinog susreta sa koleginicom koja ju je istisnula sa liste jer je bila prijateljica sa direktorom. Na ulici, usred pijačnog dana, ta koleginica je nešto mucala. Njena punđa se vrtela levo-desno. A majka je plakala i govorila – stići će te moje suze! Toga sam se setio kada je ćerka te koleginice oslepela od visoke temperature. Dobila ju je jednog ledenog januara, temperatura nije htela da padne do marta.

Majka je odlučila da se izbori za pravdu na svoj način. Napisala je jedno opširno pismo Titovom kabinetu. Dao bih sve da sada mogu da zavirim u taj proizvod majčinog gneva, očajanja, tuge i nade. Majka je verovala u dostižnost pravde, u zemlju koja joj je kao domskom detetu pomogla da završi učiteljsku školu. U zemlju koju je kao devojka gradila na radnim akcijama. Ali Titov kabinet je ćutao. Majka je napisala još dva pisma, poslala ih u Beograd. Onda je jednog lepog majskog dana direktor pozvao majku na razgovor.

„Mogli smo i ovako da se dogovorimo“, rekao je, nervozno listajući nekoliko papira pred sobom. „Nije bilo potrebe da pišeš u Beograd“.

„Preporuka“

Ispostavilo se da je opštinskim i školskim vlastima Titov kabinet „preporučio“ da prvi slobodan stan bude dodeljen Mari Dedović. Prednost tadašnjeg sistema je u ovom slučaju bila očigledna – lokalne kabadahije nisu imale ni u najzabačenijem kutku mozga primisao da ne postupe po „preporuci“.

A desilo se da je opština pravila novu zgradu, u koju je nameravala da smesti sve svoje službe. U njoj je jedan od osam novih stanova bio naš. Tog dana majka je prvi put obišla rupu gradilišta, a te noći kada je mislila da su deca zaspala – sve troje smo spavali u jednoj prostoriji – majka je tiho plakala od sreće.

Celi prvi razred sam 1969. u školu išao makadamskim drumom pored kovačnice, Reufove kuće, iza koje su se nazirale kuće Tubića, s druge strane je bila kuća Rašida trgovca, a levo, pre početka asfalta, odvajao se kolski put za naselje u kojem su živeli Erići i Perići, Srbi najbliži centru kasabe.

Svi su se oni znali jako dugo, imali su svoju rodbinu, svoje njive, prošlost o kojoj nikada nisu govorili van kuće, svoju priču o ovoj zemlji. Moja priča je počinjala te 1970. sa zgradom koja je nicala u centru.

Čim bih se domogao asfalta, usporio bih korak i razgledao: Ulica je čeono udarala na stanicu milicije, pred kojom je bio parkiran sivi džip. Desno sam ostavljao „Slatko ćoše“, poslastičarnicu koju su otvorili Ebibijevi, došljaci iz Vojvodine. Zaokretao bih levo kraj kafane Lovac, Doma kulture kojem sala dugo nije radila, blago se penjao pored Osnovne škole iza kojega je bilo blatnjavo igralište „Jedinstva“. Ulazio bih na „veliku kapiju“ iza dvospratne školske zgrade zgrčene u ćirilično „g“, pretekle još iz kraljeve države. Na žutom, zemljanom igralištu sa crno-belim stativama deca su bez prestanka jurila loptu. Pogledao bih gore, prema benzinskoj pumpi u kojoj je radio Ivan, vedar galamdžija nasmejanih plavih očiju.

Kuća bez krova

Došao je i taj dan koji je u našim porodičnim pričama poprimio mitske razmere. Selili smo se u stan. Gledao sam trošnu potleušicu u kojoj smo do tada živeli, osvrćući se stalno kao da sam tamo nešto ostavio, mada sam dobro proverio u svim ćoškovima male kuhinje i nešto veće sobe sa zemljanim podom.

Bio sam samo dečak, a već sam se drugi put selio. Prvi put je to bilo iz seoske škole u Dubnici u predgrađe kasabe. A sada, nekoliko godina kasnije, truckava prikolica kamiončeta sa našim stvarima praši drumom prema novoj opštinskoj zgradu koja je jedina u naseobini imala ravan krov. To su oni koji su videli sveta – a to je podrazumevalo putovanje do Beograda ili Sarajeva – viđali samo kao velegradsku novotariju. Domaći dunđeri su odmahivali glavom i govorili da nije dobro kada je kuća bez krova, makar je Tito lično podigao.

Mi smo dobili jednosoban stan od 35 kvadrata, hodničić, kupatilo sa pravom kadom, i snežnobelom klozetskom školjkom, kuhinjicu sa špajzom, dnevnu, spavaću i primaću odaju u jednom. Na zidovima su visile metalne kutije iz kojih su izlazile metalne cevi.

U poređenju sa vlažnom izbom iz koje smo upravo izašli, i koja me je podsećala na feudalne konake za kmetove iz ruskih priča, ovaj stan, belo okrečen, mirisnog, rebrastog parketa i prozora koji su celom dužinom bili poređani prema glavnoj ulici bio je najuzbudljivija stvar koju sam do tada video u životu.

Jedan ulaz – jedan svet

Okolna sela su bila srpska ili muslimanska. A moja zgrada – jugoslovenska. Prvi komšija je bio Duško, čovek koji je umeo sa televizorima lampašima. S druge strane moja učiteljica, Vojvođanka, njen muž, splitski Italijan i njihovo dvoje dece. Vrata do njih zubarka iz Slavonije. Na spratu ispod Osman, direktor Crvenog krsta sa porodicom. Ne sećam se prvih stanara iz ostala tri stana. Posle su se doselili nastavnik likovnog, crnogorski musliman, sa svojom ženom, kćerkom učitelja iz Šapca. I Palestinac koji je posle studija medicine odlučio da ostane u Jugoslaviji.

Svi su se lepo slagali. Prve novogodišnje večeri u novoj zgradi Italijan je obišao sve komšije sa čašom penušavog vina u ruci. Tako je Zgrada zalivena.

Dragoslav Dedović, Kalesija 2018.
Dragoslav Dedović, Kalesija 2018.Foto: Dragoslav Dedovic/DW

Prvih nedelja u novom stanu znao sam se probuditi noću. Majčina silueta na prozoru osvetljenom uličnim svetiljkama bila je nepomična. Ona je gledala netremice na pustu ulicu centra, na beli pokrivač po granama jelki ispod prozora, gledala je duž crnog drvoreda topola čiji su vrhovi na vetru skrivali pa otkrivali svetlucanje zimskih zvezda.

Bilo je toplo. Do kupatila je bilo tri koraka. Nikada više neće decu dodatno pokrivati starim ćebadima. Nas dvoje, njena deca, nismo znali za bolje. Ona jeste. Ona je u trinaestoj godini, u ratu, ostavši bez oca, visokog kraljevskog oficira i veterinara pri vojnim ergelama i majke, obrazovane žene iz više zagrebačke klase, izgubila pravo da živi u stanovima sa grejanjem, toplom vodom i mokrim čvorom. Ona je ispala iz bogatog gnezda u posleratno blato. I sada, ni dvadeset godina kasnije, dobila je sa svojom decom minijaturnu verziju ličnog raja.

Stan sa klozetom, toplom vodom i centralnim grejanjem.

Omogućila je svojoj deci korak iz teške podstanarske bede u dostojanstven život.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.