Zaboravljeni "građani" Srbije
27. mart 2009.Ni država ni lokalne vlasti ne obraćaju više pažnju na njih - a i prijatelji ih se retko sete. U ovom centru živi 83-oje ljudi sa dvadesetak maloletne dece. Većina je iz Uroševca. Kada su se 1999. godine sa zavežljajima u rukama povukli sa Kosova, prateći vojsku, nisu ni sanjali da nikada više neće videti svoje domove. Od nekadašnjih domaćina, kaže Zoran Belić, postali su uboga sirotinja, zaboravljeni ljudi bez budućnosti: „Niti iz vlade, niti iz opštinskih struktura - niko nas nije za ovih osam godina obišao. A svi obećavaju, videćemo se posle izbora i kasnije – ništa“, kaže Belić.
„Nema posla ni za njih – kamoli za nas“
Među izbeglicima ima i fakultetski obrazovanih ljudi, radnika i seljaka, ali je samo troje njih uspelo da dobije privremeni posao. Divna Veljković i njen suprug, prosvetni radnicu, nisu bili te sreće:„Govorili su da nema posla ni za njih, a kamoli za nas, a koji smo to mi, ne znam“, ogorčena je Divna. Posla nema ni za Slađanu Stanković, samohranu majku sa maloletnim detetom, izbeglu iz Kačanika: „Ne znam gde se više nisam obratila, od Kineza, preko pijaca, opštine, Centra za socijalni rad. Bila sam i kod političkih stranaka, niko mi nije izašao u susret“, priča samohrana majka
Nema mesa ni za decu
Od Komesarijata za izbeglice dobijaju hranu, ali kakvu? - „Špagete, makarone, krompir čorba, sve to ide klot. Baciš kučetu, ali ni ono neće da jede“, opisuje Veljković. Malo je starijih ljudi sa penzijama, a mlađi preživljavaju od dečjeg dodatka od od 25 evra. Divna Veljković kaže da se ne seća kada je poslednji put kupila čarape i cipele, a mladu majku Slađanu brine što sinu ne može da priušti meso: „Ima apetit i voli da jede. Ja bih mu od usta odvojila, ali šta da izdvojim kada nemam“, tužna je Slađana.
„Država mi izgubila kuću...“
Stanje u kolektivnom centru posebno je napeto ovih dana jer je motel nedavno prodat. Dok većina stanara jedva čeka da napusti oronule sobe, u kojima po pet do šest osoba živi u 25 kvadrata, ima i onih koji se plaše neizvesnosti: „Ma, ne idem nigde dok mi država ne obezbedi. Država mi izgubila kuću, država mora da mi obezbedi drugu“, bio je kategoričan izbeglica, koji se predstavio kao Saša.