"Situacija se pogoršala"
3. maj 2007.I to ima razloge. Jer, niko nema razloga da se zabrine dok mu se ne preti sankcijama ili drugim vrstama pritisaka. To znaju odavno i u Kini, i u Severnoj Koreji, u Iranu i Vijetnamu, da spomenemo samo neke. Povrede slobode štampe su na meti kritike ali uglavnom nemaju direktne posledice. Na zapadu se te kritike međutim često zapostavljaju zbog toga što zapadne zemlje često održavaju dobre veze sa dotičnim režimima. Ruski predsednik Vladimir Putin bi mogao biti krunski svedok takve bezube kritike njegovog bezobzirnog odnosa prema štampi.
Tako je već i na planu ljudskih prava, pa zašto bi onda stvari stajale drukčije kada je reč o slobodi štampe. Slobodi koja se tek preko «slobode mišljenja» tu i tamo ubraja u ljudska prava. Demokratske države je to odavno trebalo da isprave, no, umesto toga, one o štampi govore kao o «četvrtoj sili». Kao da je u pitanju neka sila u okviru državne moći.
No, mediji to nisu i možda je i dobro što je tako. Jer, štampa treba da istraži, otkriva, podstiče na diskusiju. Zato su joj potrebna prava i slobode, ali i obaveza da ih koriste odgovorno i oprezno. Samokontrola je dobra ali naposletku verovatno nedovoljna. A državna kontrola je cenzura i zato je treba odbaciti.
Sloboda štampe je zato pre obavezivanje na odgovornost nego nemanje ograničenja. Ne postupaju tako svi političari i novinari, pa ni svi u demokratskim zemljama. Ni svi političari u demokratskim zemljama nisu baš do srži prožeti verom u prava i slobode, pa se dešavaju pokušaji da se štampi namaknu bukagije. Zakoni o prisluškivanju, pokušaji da se Internet kontroliše, otkrivanje novinarskih izvora, samo su neki primeri.