1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Nastavak sage o Piranskom zalivu

1. maj 2017.

Arbitraža hrvatsko-slovenačke granice uskoro ponovo postaje prvorazredno političko pitanje. Odnosi Zagreba i Ljubljane već i zbog gužvi na granici nisu najbolji, a neprihvatanje odluke sigurno ih neće poboljšati.

https://p.dw.com/p/2c9bG
Pogled na sporni zaliv iz PiranaFoto: picture-alliance/dpa/T. Brey

Arbitraža granice, iz koje se Hrvatska zbog nedozvoljenog lobiranja Slovenije pre dve godine naprasno povukla, vraća se na velika vrata u hrvatsko-slovenačke odnose. Nakon što je u hrvatskim medijima sredinom prošle sedmice objavljena informacija da je konačna arbitražna odluka napisana i da se samo čeka povoljan trenutak za njenu objavu, oglasio se i arbitražni sud, potvrdivši da je većanje zaključeno i da će odluka biti objavljena sledećih meseci.

„Mrtvo slovo na papiru"

Objava konačne odluke ovog ad hok suda, formiranog po sporazuma koji su 2009. potpisali tadašnja hrvatska premijerka Jadranka Kosor i slovenački premijer Borut Pahor, dodatno će zakomplikovati ionako komplikovane odnose Zagreba i Ljubljane. Mediji u regionu već prenose da će Sloveniji verovatno pripasti veći deo Piranskog zaliva.

Ovih dana se iz Zagreba čuje da će arbitražna odluka ostati „mrtvo slovo na papiru". Iako ta odluka nije obavezujuća, Slovenija će učiniti sve ne bi li privolela Hrvatsku da primeni odluku, o čemu svedoči i najava slovenačkog šefa diplomatije Karla Erjavca koji je početkom godine spomenuo mogućnost blokade stranih turista na granici u slučaju hrvatskog nepoštovanja arbitražne odluke.

Čitava debata obnovljena je u krajnje delikatnom trenutku za Hrvatsku, na početku turističke sezone i u vreme političke nestabilnosti u Zagrebu. Situaciju dodatno otežavaju gužve na graničnim prelazima zbog sprovođenja šengenske uredbe o sistematskim kontrolama, za koje mnogi u Hrvatskoj veruju da su rezultat namernog pritiska Ljubljane zbog arbitraže.

I Slovenija pod pritiskom

Politički analitičar i filozof Žarko Puhovski smatra da, premda se to na prvi pogled čini paradoksalno, Hrvatskoj odgovara da arbitražna odluka, za koju je uveren da će za Hrvatsku biti nepovoljna, bude donesena usred turističke sezone. „Upravo u to vreme će slovenačka strana biti pod enormnim pritiskom da popusti u policijskim kontrolama, kako ne bi izgledalo da je reč o revanšizmu", objašnjava Puhovski i podseća da se slovenačka strana, zahvaljujući kontroverznoj izjavi svog šefa diplomatije, sama dovela u takvu situaciju.

Infografik Karte Bucht von Piran SER

Puhovski smatra da je Hrvatska opravdano napustila arbitražu i da, bez obzira na pritiske Slovenije, mora istrajati na neprihvatanju arbitražne odluke. „Hrvatska ima veoma dobre argumente zbog kojih je odlučila da napusti arbitražu, iako je pitanje hoće li to uspešno iskomunicirati izvan zemlje. Uveren sam da zbog toga Hrvatska neće trpeti ozbiljnije posledice, osim u odnosima sa Slovenijom, iako je i to dovoljno za probleme", mišljenja je Puhovski.

On dodaje da Evropska komisija u ovom trenutku „ni na koga ne može izvršiti pritisak, pa ni na najslabije članice, jer je potpuno blokirana iznutra. Biće nekih formulacija koje neće ići u korist Hrvatske, ali nema govora da će to naškoditi Hrvatskoj, osim što će ova situacija naškoditi našim odnosima sa Slovenijom".

Možda za 15 godina…

Ivica Maštruko, zadarski sociolog i jedan od najuglednijih hrvatskih diplomata, sumnja u uspeh očekivanih diplomatskih pritisaka Ljubljane, a ne veruje ni da će Slovenija iskoristiti pravo veta u EU da, recimo, blokira ulazak Hrvatske u Šengensku zonu. „Hrvatska zbog sopstvene verodostojnosti ne sme podleći nikakvim pritiscima i to mora svima jasno staviti do znanja. Ne verujem da bi ijedna hrvatska vlada mogla pristati na takve pritiske, ne samo zbog unutrašnjepolitičkih razloga, nego i zbog principa."

Maštruko je uveren da bi pregovori dveju strana, daleko od očiju javnosti, ali tek za nekoliko godina, mogli biti mnogo uspešniji od pritisaka. Jednog dana, zaključuje Maštruko, arbitražna odluka možda će poslužiti kao temelj budućeg bilateralnog rešenja. Ali tek za najmanje 10 ili 15 godina.