1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Mamutska urbanizacija Kine

17. mart 2014.

Dok kineski gradovi „pucaju po šavovima“, na Narodnom kongresu u Pekingu delegati su diskutovali o novoj urbanističkoj politici i mamutskim projektima. Koliko su oni izvodljivi?

https://p.dw.com/p/1BQeO
Foto: Prill Mediendesign/Fotolia

Kada je u pitanju konceptualno predstavljanje političkih problema, onda su kineski političari majstori svog zanata. To koliko su važni ti problemi, može se videti u njihovim političkim parolama. Jedan od novijih slogana sa poslednjeg Nacionalnog narodnog kongresa glasi: „Tri puta sto miliona“. Njega je u svom uvodnom govoru izgovorio premijer Li Kećijang i od tada je on iza kulisa zasedanja u svačijim ustima.

Radi se o tome da „tri puta sto miliona“ ljudi mora da dobije pomoć. Sto miliona njih, koji već sada žive u gradu, trebalo bi da dobiju dozvolu boravka, urušene i stare četvrti gradova trebalo bi da se saniraju da bi u njima moglo da živi sto miliona ljudi, a u ruralnim područjima trebalo bi da niknu novi gradovi za potrebe još sto miliona Kineza. Tu se radi o tri velika pitanja koja zahtevaju konkretne odgovore. Dakle, treba rešiti sistem prijave boravka stanovnika, uslove stanovanja i razvoj gradskih i seoskih sredina.

Sve veći je jaz između stanovnika u urbanim i ruralnim sredinama
Sve veći je jaz između stanovnika u urbanim i ruralnim sredinamaFoto: STR/AFP/Getty Images

Definisanje problema samo je mali izazov u odnosu na njihovu stvarnu veličinu. A tu su i brojne druge poteškoće sa kojima se kineska vlada suočava. Uostalom, Peking, kada je ta tema u pitanju, može da se pohvali. U velikim gradovima Kine nema uobičajenih slika kao što je to slučaj sa Brazilom, Indijom i drugim zemljama, gde se mogu videti prostranstva prekrivena šatorima, improvizovanim naseljima i slične pojave.

Relacija selo-grad

Ko želi da vidi siromaštvo u današnjoj Kini, mora da ode u unutrašnjost zemlje i suoči se sa zaostalim načinom živote seoskih porodica. No, čak i one su imale koristi od kineskog privrednog buma. Ipak, razlika u razvoju na relaciji selo-grad postaje sve veća. Zato i ne čudi što deca seljaka jedini spas vide u preseljenju u gradove. Brojke govore same za sebe. U Kini je 2010. godine seoba iz sela u grad iznosila 221 milion stanovnika, dok su ukupne međunarodne migracije dostigle brojku od 214 miliona. Svaki drugi Kinez već danas živi u gradu, a do 2020. će taj broj biti znatno veći i iznosiće 60 procenata. To što je vlada imala vanredna ulaganja u industriju itekako se isplatilo. Na taj način se jedino i mogao ostvariti takav privredni rast i modernizacija.

Iako je još davno trebalo da dođe do promene kursa te politike, to se dogodilo pak prilikom Nacionalnog narodnog kongresa. S druge strane, brojni veliki gradovi dosegli su limit u razvoju infrastrukture. Vožnja vozom iz Pekinga ka Šangaju i drugim gradovima u to će vas uveriti. Novoizgrađeni soliteri su svuda i uveliko brišu nekadašnje granice gradova, a i stanovi su sve skuplji u tim novim i urbanim područjima.

Dvorana u kojoj se održao Nacionalni narodni kongres u Pekingu
Dvorana u kojoj se održao Nacionalni narodni kongres u PekinguFoto: Reuters

Starosedeoci su već pronašli svog žrtvenog jarca. To su doseljenici koji nisu iz tih gradova, koji im zaustavljaju podzemnu železnicu i ulice pune đubretom. Radnici-migranti pak imaju važnu ulogu u uslužnom sektoru. Bez njihove pomoći se ni uspeh današnje Kine ne bi mogao zamisliti. Osim toga, niko drugi ne bi pokupio odbačeni stiropor i počistio ulice.

Promena kursa

Šta da se radi kada se broj stanovnika nekontrolisano povećava i kada se ne zna da li će u budućnosti moći da se izbegne nastajanje siromašnih četvrti? Nažalost, za to ne postoji jednostavno rešenje. U glavama pripadnika mlađe generacije već se ugnezdila slika o udobnom životu u velikim gradovima. Ipak, moguće je ograničiti doseljavanje u velike gradove. Dugoročno se pak seljaci pojavljuju kao građani drugog reda. Oni to ne žele da trpe. Rešenje je u tome da mali i gradovi srednje veličine postanu atraktivni za doseljenike. Ako su ljudi u svojim gradovima zadovoljni, tada Peking i Šangaj ne predstavljaju Meku za ostvarenje njihovih snova. To će trajati prilično dugo i biće veoma skupo.

Do tada će Peking biti u dilemi. Tek kada širom zemlje budu vladali približno jednaki uslovi za život, Kinezi će se osloboditi spornog sistema houkou (kontrole mesta boravišta), a koji domaćinstva striktno deli na ruralna i gradska. S druge strane, narod više nema strpljenja za takvo nešto. Naime, taj sistem u pojednostavljenoj interpretaciji predstavlja metodu po kojoj Kinezi, samo tamo gde im porodica generacijama živi, mogu da se zdravstveno osiguraju i upišu decu u škole i vrtiće.

Kineski premijer Li Kećijang
Kineski premijer Li KećijangFoto: Reuters

S druge strane, iako je nepravedan, taj sistem je jedini ventil koji velike gradove spasava kolapsa. Uz to je i odustajanje od sistema houkou veoma skup projekat . Troškovi i zahtevi stanovnika gradova znatno su veći i država mora da izdvoji nemale sume novca da bi tim ljudima osigurala zdravstvenu zaštitu i školovanje. Sada se na kongresu raspravlja o tome ko će i u kom roku tu cenu da plati. Iz svega se vidi da su političke odluke u Kini sve komplikovanije. Srećna okolnost je to što je pritisak toliko veliki da niko u Kini ne može sebi da priušti taj luksuz da se ne nađe rešenje.

Autori: Frank Ziren / Faruk Šabanović
Odgovorni urednik: Nemanja Rujević