Hrvatski migranti u Nemačkoj

„Prilagodio sam se nemačkom načinu života, ali u srcu sam ostao Hrvat“ - kaže Robert Buljat uz osmeh. Ima 36 godina i rođen je u Nemačkoj gde živi i danas, a prvih jedanaest godina života proveo je s bakom u Hrvatskoj. Nakon što su 1968. godine Nemačka i bivša Jugoslavija potpisale Sporazum o emigraciji radnika, njegovi roditelji su sa dva kofera otišli za Nemačku. Jezik nisu znali. Međutim, bili su marljivi i ubrzo su otvorili restoran u Ludvigshafenu na Bodenskom jezeru koji je nudio tada vrlo popularan „balkanski roštilj“. Posao je išao odlično; zapravo, Robertovi roditelji bili su toliko zauzeti da je sin morao da se vrati baki i deki u Hrvatsku.

To je bilo normalno za jugoslovenske gastarbajtere u Nemačkoj. I oni su sebe smatrali „privremenim radnicima“, želeli su da zarade nešto novca, i da se zatim vrate u domovinu. Ali, roditelji Roberta Buljata stalno su produžavali svoj boravak u Nemačkoj. Kad je Robertu bilo 10 godina i kad su se odselili u Bon, shvatili su da je njihov privremeni boravak postao trajan. Robert je u Bonu krenuo u školu i postao kvalifikovani elektrotehničar.

Zadovoljni u Nemačkoj

Ovakav dvostruki identitet prilično je raširen među Hrvatima u Nemačkoj, objašnjava berlinska sociološkinja Inga Štampfer koja je autor studije o integraciji nemačkih Hrvata. „Osamdeset posto hrvatskih ispitanika smatra da su u Nemačkoj jako dobro prihvaćeni, a preko šezdeset posto njih zadovoljno je svojim životom“, objašnjava Štampfer. „Iako 13 posto ispitanika ima i nemačko državljanstvo, samo dve osobe izjašnjavaju se kao Nemci“, kaže sociološkinja. Ona iz studije zaključuje da su se Hrvati „u većini aspekata prilagodili nemačkoj većini, ali pritom zadržali svoj hrvatski identitet“.

Ipak, i ovde postoje razlike: dok je prvoj generaciji gastarbajtera hrvatski identitet bio jako bitan, drugoj, a pogotovo trećoj generaciji taj identitet je ravnopravan s nemačkim. I za Roberta Buljata ovo je jasna stvar: „Moj maternji jezik je hrvatski, ali na nemačkom se često mnogo bolje izražavam“ – kaže on.

Zajednička komunikacijska platforma

Taj fenomen itekako je poznat Adolfu Polegubiću. On je glavni urednik časopisa „Živa zajednica“ koji izlazi u Frankfurtu. Časopis je počeo da izlazi pre 30 godina, s ciljem da informiše ljude o delovanju hrvatske Katoličke crkve u Nemačkoj. „Ali, mnoge hrvatske katoličke zajednice odavno su se pretvorile u hrvatske kulturne centre“ - objašnjava Polegubić. „One su aktivne i na području vere i na području hrvatske kulture ili jezika.“

Studija Inge Štampfer je, sa druge strane, pokazala da su „Hrvati izrazito heterogena grupa“. I upravo zato list „Živa zajednica“ želi da bude zajednička komunikaciona platforma, medij za razmenu iskustava u društvenom životu. Uz to, list objavljuje tekstove i na nemačkom jeziku: „Želimo da dopremo do svih generacija, a jasno nam je da je to nemoguće postići samo hrvatskim jezikom, jer mlađe generacije bolje govore nemački nego hrvatski“ - pojasnio je glavni urednik Polegubić.

Hrvati su u nemačkom društvu obično neupadljivi i imaju reputaciju da se dobro integrišu. Procenjuje se da u Nemačkoj živi oko 350.000 hrvatskih doseljenika i njihovih potomaka. U zemlji su proveli u proseku 30 godina i time se ubrajaju u grupe imigranata koje najduže borave u Nemačkoj. Uprkos tome, njih 225.000 zadržalo je hrvatski pasoš. Ovo se uklapa u zaključak studije Inge Štampfer: „Hrvati su primer da asimilacija nije nužan preduslov za potpunu integraciju.“

Višestruki identitet

Robert Buljat u Nemačkoj živi preko 25 godina, ali ne želi nemačko državljanstvo: „Nisam to nikada hteo, nisam o tome ni razmišljao. Nikada mi nije trebalo.“ Nakon školovanja radio je kao električar 13 godina. Međutim, celo vreme sanjao je o nečemu drugom: „Svi koji me poznaju znaju šta hoću. Kada sam prvi put poželeo da otvorim restoran, bilo mi je 13 ili 14 godina. To se nije promenilo do danas.“ To što nije nemački državljanin nije ga sprečio da ostvaruje svoje planove. Čak se i njegovoj banci, koja u principu ne daje kredite za ugostiteljstvo, svidela njegova poslovna ideja pa mu je odobrila kredit koji je prikriven kao kredit za automobil.

A njegova ideja nema veze ni s Hrvatskom niti s Nemačkom: Robert Buljat uveren je da su dani „balkanskog roštilja“ prošli pa je u Bonu otvorio španski restoran u kojem je, uzgred rečeno, bez rezervacije gotovo nemoguće dobiti sto. To što je kao nemački Hrvat otvorio takav restoran ne smatra nimalo protivrečnim. Njegov stav prema tome sasvim je moderan: svojeg dvostrukog identiteta je svestan, a ostalo je samo posao.



Autor: Zoran Arbutina
Redakcija: Jakov Leon