1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Aždaje i Sveti Đorđe jedne nobelovke

26. oktobar 2017.

Milošević jeste bio najmoćniji jahač jugoslovenske Apokalipse. Ali ne i jedini. Za nobelovku Hertu Miler je svet poprilično jednostavan: od totalitarne aždaje spas donosi zapadni Sveti Đorđe i njegovo koplje – NATO.

https://p.dw.com/p/2mTDd
Herta Müller in Belgrad
Foto: A. Dmitrović/JDP

Sa Hertom Miler se u ponečemu mogu složiti. Milošević nije bio antiglobalizacijski heroj već čovek koji je koristio šovinizam za nasilno postizanje svojih ciljeva – stavljanje pod svoju kontrolu što veće teritorije sa što većim resursima i što manje protivnika na njoj.

Sa stanovišta ostvarivanja proklamovanih ciljeva, najpre, navodnog očuvanja Jugoslavije sa srpskom dominacijom, a potom navodne zaštite Srba tamo gde žive, Milošević je bio vanserijska katastrofa. Jugoslavija se atomizovala, a tamo gde je Milošević branio Srbe – od Knina preko Sarajeva do Prištine – njih više skoro da nema.

Nije loše da je Herta Miler svojim pojavljivanjem u Beogradu pred prepunom salom Jugoslovenskog dramskog pozorišta (23.10.) podsetila ovu zemlju na neprijatne činjenice.

Naročito kada aktuelni predsednik države ali i živopisne pojave u vladi, kao ministar zabave i spoljnih poslova ili ministar odbrane sa tajnim kanadskim vezama, uz neviđeni entuzijazam rade na proizvodnji ideološke lupe za ulepšavanje istorijske nakaznosti koja je i njihovih ruku delo.

Osuđeni ratni zločinac kao poželjni pedagoški predložak srpskim pitomcima jeste samo jedan od primera kako nova, a stara elita doživljava civilne žrtve koje su ostale iza srpskog oružja – kao laž Zapada i protivnika srpstva ili, kod onih koji baš nisu potpuno obnevideli za činjenice – kao kolateralnu štetu.

Dragoslav Dedovic Kommentarbild App
Dragoslav Dedović, urednik programa DW na srpskom jeziku

E, onda postoji i tačka u kojoj se ni pod razno ne mogu složiti sa Hertom Miler.

U njenoj naknadnoj projekciji Josip Broz, Slobodan Milošević i Vladimir Putin jesu razna lica univerzalnog totalitarnog zla oličenog u profilu rumunskog diktatora Čaušeskua.

Herta Miler, koja je iz Rumunije pobegla 1987, ima iskustvo rigidnog, staljinistički inspirisanog „socijalizma“ te je ličnu traumu koju je iz Rumunije ponela u Nemačku estetski do te mere kultivisala, da je na dvadesetu godišnjicu pada Čaušeskua 2009. dobila Nobelovu nagradu za književnost.

Dok je spisateljica obeležena rumunskom diktaturom, u publici je bilo dosta njih koji su obeleženi životom pod sankcijama, Miloševićevom osionom vladavinom krunisanom bombama Severnoatlanskog pakta. Za susret ova dva iskustva bitna je činjenica da je Herta Miler otvoreno podržala bombardovanje SR Jugoslavije.

Na moderatorsko pitanje kako to sada vidi, nemačka književnica je u višeminutnom monologu, koji je imao ton prkosnog, luterovskog ponavljanja „ne mogu drukčije“, uspostavila spomenutu vezu između svoje traume i različitih autoritarnih varijanti kao što su Putinova, Miloševićeva i Brozova.

Kada tvrda vera progovori onda nema mesta za detaljisanje. Jugoslovenski „poluraj“ iz kojeg su u Rumuniju stizali začuđujući TV programi uz neprijatne prenose sletova, i u koji su Rumuni bežali plivajući preko Dunava, pretvorio se u pakao nacionalizma.  U pakao je zemlju poveo Milošević, a izveo NATO.

Ova vrsta simplifikacije je iznenađujuća za nekoga ko se uspešno bavi najfinijim nijansiranjem reči. U jednom trenutku je Herta Miler, govoreći o nacisičkim uverenjima svog oca i njegovom aktivnom učešću u ratu na Hitlerovoj strani, rekla: „To nije moja krivica. Ja nisam moj otac!“

Moglo bi se reći da je Herta Miler političkim distanciranjem od oca sebi oprostila teret porekla, koji se u Rumuniji pretvorio u dodatnu traumu – rumunski doprinos fašističkoj osovini bio je posle rata potisnut jer je kao dežurni krivac poslužila nemačka manjina.

Za postmiloševićevsku Srbiju i ljude u njoj nije pokazala toliko razumevanja.

Očigledno je da estetska veština nikoga ne štiti od političke simplifikacije.

Za Jošku Fišera je 1999. jedan novinar je za Frankfurter algemajne cajtung napisao da zeleni ministar spoljnih poslova u Šrederovoj vladi misli kako bombardujući Srbiju u stvari bombarduje Vermaht iz 1941.

Herta Miler je samo potvrdila da dobar deo razumevanja nemačkih građana za tadašnje nemačko učešće u intervenciji NATO zaista potekao iz donekle naivne, grčevite želje da različitim licima Vermahtovog nečoveštva ne dozvole ekspanziju. Obračun sa totalitarnim agresorima u toj verziji argumentacije jeste obračun sa sopstvenom mučnom prošlošću.

Problem sa ovakvom vrstom moralističke argumentacije jeste mogućnost instrumentalizacije.

Kad god vam se učini da se negde Vermaht povampirio, morate poslati NATO. Ili kada vas neko za svoj račun ubedi da je tako.

U tom svetu ne postoji policentričnost, ne postoji neokolonijalna logika, rat za resurse čija se neminovnost prečesto opravdava ugroženim ljudskim pravima. Ne postoji zloupotreba naših ideala u komercijalne svrhe, cinizam demokratski legitimisanih moćnika.

U takvom svetu postoji samo pakao totalitarne aždaje naspram kojeg stoji zapadni Sveti Đorđe i njegovo koplje – NATO.

Dobro je da je Herta Miler sve to konačno izgovorila u Beogradu, da je čula uzvike negodovanja, ali i da je doživela kako stotine ljudi strpljivo u redu čekaju da im potpiše knjigu.

Možda će to donekle biti lekovito i za nju – gostovala je u svom rumunskom poluraju koji je docnije, gledan sa sigurne berlinske osmatračnice, za nju postao čisti pakao. Mogla je da dodirne svoje čudovište, a ono je samo nešto progunđalo sebi u brk.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android