Čežnja za slobodom, ravnopravnošću i pravom

Posljednjih desetak godina Europom se širi bauk takozvanog populizma. Pogotovo u zemljama na istoku i jugoistoku Europske unije su ojačale snage koje se naziva populističkim. Preciznije bi se to zapravo moralo ovako reći: u toj regiji, od Poljske do Bugarske a pogotovo u zemljama zapadnog Balkana, koje imaju status kandidata za članstvo u EU, na vlast su došli gotovo bez iznimke oni političari koji vladaju autoritarno i autokratski, odnosno ljudi koji su u najmanju ruku zajedljivi prema demokraciji i njezinim institucijama, bolje reći oni koji preziru te institucije.

Oni propagiraju nacionalističku politiku, djelomično etnicističku i politiku suverenizma, te su pod okriljem tog ideološkog plašta instalirali korumpirane klijentelističke sustave.

Zabrinutost i nesigurnost

Taj razvoj su prije svega omogućile brojne krize koje su se nizale jedna za drugom, krize koje je Europska unija doživjela u proteklih 15 godina. Pritom je uspon vladara poput mađarskog premijera Viktora Orbána s jedne strane izazvao veliku zabrinutost među pristalicama demokracije i pravne države – ali s druge strane doveo i do duboke nesigurnosti.

Mnoge europske intelektualce „nagrizaju" velike političke sumnje. Oni više ili manje direktno propitkuju i liberalnu demokraciju, projekt europskog ujedinjenja ili univerzalizma ljudskih i građanskih prava. Priča se otvoreno i o novom jazu između Istoka i Zapada, o novoj Željeznoj zavjesi, o navodno različitim mentalitetima i drugim kulturno-političkim tradicijama.

Svi oni koji pažljivo i s dovoljno upornosti prate razvoj u srednjoj i jugoistočnoj Europi, ne mogu a ne doći do zaključka da većina tih i takvih promatranja i zaključaka nije precizna ili je površna – a neka su jednostavno pogrešna. Tri desetljeća nakon pada komunističkih diktatura, srednjo-istočna i jugoistočna Europa nalaze se možda pred novim obratom: u protekle dvije do tri godine u gotovo svakoj od tih zemalja u regiji dogodili su se veliki civilni protesti protiv autoritarnih i korumpiranih vladara. Mnogi birači su na izborima glasali za okončavanje anti-demokratskih razvoja u svojim zemljama. Srednja i jugoistočna Europa, to su danas dijelovi našeg kontinenta u kojima se ljudi najsnažnije zalažu za demokraciju i pravnu državu.

Zajednički nazivnik protesta

Povodi za proteste i izborne prevrate u regiji su bili i jesu različiti, oni se kreću od zgražanja konkretnim slučajevima zloupotrebe vlasti, pa sve do nezadovoljstva koje se nakuplja već duže vrijeme. Ipak, svi oni imaju jedan zajednički nazivnik: građanke i građani – nekad su to studenti, nekad umirovljenici, a onda opet radnici i kulturni djelatnici i često svi zajedno – žele slobodu, ravnopravnost i vladavinu prava.

Sloboda izražavanja vlastitog mišljenja – bez straha od gubitka radnog mjesta. Stvarna ravnopravnost u zdravstvenom i obrazovnom sektoru, umjesto privilegija i perspektiva samo za probrane. Pravo i zakoni koji vrijede za sve podjednako, umjesto korumpiranog pravosuđa i abolicije za moćnike – ukoliko su se obogatili na račun cijelog društva.

Najnoviji primjeri za proteste i izborne preokrete stižu iz Bugarske, članice Europske unije – i Crne Gore, koja ima status EU-kandidata. U Bugarskoj već više od dva mjeseca deseci tisuća ljudi na ulici protestiraju protiv sustava premijera Bojka Borisova. On je u inozemstvu na glasu kao klasični konzervativac i pro-europejac. A u stvarnosti je Borisov u svojoj zemlji u proteklom desetljeću instalirao režim koji u dobroj mjeri nadmašuje antidemokratske i antieuropske trendove u Mađarskoj i Poljskoj. Nakon jednog posebno drastičnog slučaja kršenja zakona i zloupotrebe vlasti, mnogi Bugari zahtijevaju ni manje ni više nego temeljnu promjenu sustava u smjeru demokratske pravne države – koja stvarno zaslužuje to ime.

Nemoguće postalo moguće

Isto vrijedi i za Crnu Goru. Tamošnji dugotrajni vlastodržac Milo Đukanović, aktualno na dužnosti predsjednika zemlje, bio je jedan od prvih u Europi koji su etablirali autokratski i korumpirani klijentelistički sistem. Mogućnost da on izgubi na izborima činila se apsolutno nerealnim.Ali sad je izgleda uspjelo ono što se činilo nemogućim: na parlamentarnim izborima koncem osmog mjeseca Đukanovićeva Demokratska partija socijalista je poražena, i to usprkos svim nepoštenim igrama, manipulacijama i lažiranjima. To je prvi put u povijesti Crne Gore da se jednog vlastodršca „skine" s vlasti na demokratski i miran način. Iako je Crna Gora najmanja zemlja u regiji, značaj signala koji je upućen s tih izbora za regiju jugoistočne Europe ne može se naglasiti na dovoljno adekvatan način.

Drugi aktualni ili ne tako davni primjeri su protesti mađarskih studenata filmske i kazališne akademije – protest protiv "okupacije" njihovog sveučilišta od strane jednog tijela kojim se upravlja iz vlade. Ili protesti protiv "korona-diktature" državnog predsjednika Aleksandra Vučića u Srbiji. Ili češki pokret "Milijun trenutaka za demokraciju". U Slovačkoj je ubojstvo novinara Jána Kuciaka i njegove zaručnice rezultiralo pobunom građana, koja je na koncu dovela i do pada korumpiranog režima Robert Fice i njegove stranke.

Ne tako davno, prije desetak godina, ljudi u srednjoj i jugoistočnoj Europi su na ulice izlazili sa zastavama EU-a u rukama. To se proteklih godina promijenilo. Kao pozitivan simbol plava zastava sa žutim zvjezdicama sve rjeđe se pojavljuje na prosvjedima u toj regiji, a na zapadnom Balkanu ju se uopće više ne može vidjeti. Jer, Europska unija se od pokretača demokratizacije u toj regiji često pretvorila u njezinog kočničara.

Razočaranje Europskom unijom

Ljudi u regiji su duboko razočarani time da političari EU-a i diplomati redovito šute o protestima, zato što i dalje petljaju s moćnicima iz regije i gotovo uvijek odbijaju susresti se i s predstavnicima građanskih pokreta. Ljudi su razočarani i time da u Bruxellesu i Berlinu nema sluha za okolnosti u kojima se odvijaju njihovi životi: naime, da oni žive u sistemima koji tlače, sistemi koji ponižavaju, sistemi koji mnogim ljudima doslovno kradu mogućnosti da svoj život kreiraju onako kako to žele – slobodno i u dostojanstvu.

Za razliku od Bruxellesa i Berlina, u mnogim predjelima srednje i jugoistočne Europe danas je opet potrebno puno hrabrosti za iznošenje vlastitog mišljenja ili za protest na ulici. Da, pa čak i za to da se križić na glasačkom listiću stavi na „pravom" mjestu. I zato se ne može odati dovoljno veliko priznanje ljudima koji se u ovoj regiji bore za promjene u svojim zemljama. Oni su svijetli primjeri i uzori. I dobrano su zaslužili pažnju i podršku od strane drugih dijelova našeg kontinenta.