Vladimir Žirinovski - desničarski radikal milošću Putina
7. travnja 2022
Agent KGB-a? Ruski Hitler? Politički klaun? U svojoj dugoj karijeri Vladimir Žirinovski je bio svašta. Ali jedno svakako nije bio: dosadan. „On divno potpiruje vatru", rekao je svojevremeno predsjednik Vladimir Putin o vodećem ruskom desnom populistu. To je bilo priznanje s najvišeg mjesta, čak i usprkos tome što se vladar Kremlja ogradio od njegovih provokativnih izjava.
Poptaljivanje – u tome je Žirinovski stvarno bio dobar. Jednom je predlagao da se Sjeverni Kavkaz ogradi bodljikavom žicom, drugi puta da se baci atomska bomba na Istanbul, a jednoj je novinarki prijetio silovanjem. Često je naklapao o okupaciji Ukrajine. Za njega nije bilo nikakvih tabua.
Uz komuniste Žirinovski je bio jedan od posljednjih dinosaura ruske politike, jedan od onih političara koji su svoje karijere započeli u kasnim danima Sovjetskog Saveza.
Projekt KGB-a?
Sve je počelo s lažnim predstavljanjem. 1989. je Žirinovski bio jedan od suosnivača Liberalno-demokratske stranke, prve oporbene stranke u Sovjetskom Savezu. Nakon raspada SSSR-a preimenovana je u Liberalno-demokratsku stranku Rusije (LDPR).
Ali ta stranka nije nikada bila ni liberalna ni demokratska. To je eksplozivna mješavina nacionalizma, revanšizma i šovinizma - ili jednostavno rečeno: postsovjetska verzija desnog populizma.
No, prije svega je LDPR bila stranka jednog čovjeka. Bez svog predsjednika Žirinovskog nikada ne bi postala tako velika. Njega su popularno zvali „Širik", što je gotovo ljubazan nadimak. Tako se obično ne naziva nekog političara, već više prijatelja, drugara. Općerašireno mišljenje je bilo: ma možda on i jest malo nacist, ali je ipak nekako zabavan i simpatičan.
Rođen u Kazahstanu 1946. godine, Žirinovski je studirao orijentalne jezike i pravo u Moskvi, završio praksu u Turskoj i radio kao pravni stručnjak u raznim strukturama, uključujući jednu izdavačku kuću koja je imala veze s inozemstvom. Upravo to je kasnije dovelo do nagađanja o njegovim vezama sa zloglasnom sovjetskom tajnom službom, KGB-om, koja je posebno pažljivo pratila sve inozemne kontakte sovjetskih građana.
Nagađanja da je stranka Žirinovskog u stvari projekt KGB-a traju do danas. Navodno je tajna služba krajem 1980-ih smatrala da je potreban ventil rastućem nezadovoljstvu među ljudima i zato je stvorila formalno oporbenu, ali u biti kontroliranu stranku. Dokaza za te tvrdnje nema, ali upravo je to način na koji LDPR desetljećima uspješno djeluje u ruskoj politici.
Vrhunac početkom 1990-ih
Iako je Žirinovski bio protiv raspada Sovjetskog Saveza, i angažirao se želeći ga spriječiti, upravo je taj raspad za njega bio sretna okolnost. Milijuni razočaranih i osiromašenih Rusa, prije svega slabo obrazovanih muškaraca u provinciji, našli su svog predstavnika u ovom neobičnom i provokativnom političaru.
Žirinovski se često dodvoravao svojim biračima ksenofobičnim, ponekad antisemitskim parolama, mada je i sam imao židovske korijene. Odrastao je bez oca i tek je kasnije doznao detalje o njegovom životu. Njegov otac, Wolf Edelstein, bio je židovski poduzetnik iz istočne Poljske, sada zapadne Ukrajine. Prije Drugog svjetskog rata su ga Sovjeti deportirali u Kazahstan, a zatim u Poljsku, odakle je emigrirao u Izrael.
Na parlamentarnim izborima 1993. LDPR je dobio najviše glasova s oko 23 posto, znatno više od desnih liberala i komunista. Bio je to vrhunac Žirinovskog kao političara. Čak se i preuzimanje vlasti činilo mogućim, a zapadni mediji su već govorili o zabrinjavajućem usponu "ruskog Hitlera".
Bilo je to vrijeme intenzivnih kontakata s desničarskim ekstremistima u Europi, poput primjerice francuskog političara Jean-Marie Le Pen-a iz Nacionalne fronte (FN) ili Gerharda Freya iz Njemačke narodne unije (DVU).
S druge strane Žirinovski je pažljivo njegovao svoj imidž šoumena: nosio je sakoe jarkih boja, psovao i bio agresivan. Legendarna je scena kada je 1995. godine u jednom talk showu istresao čašu soka u lice Borisa Nemcova, tadašnjeg guvernera Nižnjeg Novgoroda.
Što Kremlj misli, Žirinovski govori
Za Žirinovskog i njegov LDPR su u kasnim 1990-ima stvari krenule nizbrdo. On se kandidirao na gotovo svim predsjedničkim izborima, ali je u najboljem slučaju bio treći. Njegova stranka LDPR je dugo vremena bila bezopasna za Kremlj i glasovala je u parlamentu uglavnom u skladu s interesima Putinove vladajuće stranke. Puno od onoga na što je Žirinovski pozivao od 1990-ih - autokraciju, okretanje od Zapada, militarizaciju - Putin je ostvario kao predsjednik. Žirinovski je dobio puno vremena na državnim kanalima i smio je reći stvari koje su za Kremlj bile suviše eksplozivne.
Ali onda je LDPR postao prejak. Osobito na krajnjem istoku zemlje, razvio se u protestnu stranku protiv Kremlja. U regiji Habarovsk, političar LDPR-a Sergej Furgal izabran je za guvernera. Bio je to udarac Putinovoj stranci „Jedinstvena Rusija". Furgal je uhićen 2020., što je izazvalo višemjesečne prosvjede - vrlo neobično i neočekivano za Putinovu Rusiju.
Smrt Žirinovskog vjerojatno će dovesti do krize u stranci, jer on nije iza sebe ostavio nekog karizmatičnog nasljednika. Ali ona neće postati beznačajna. Desničarski populistički birački potencijal u Rusiji ostaje, a Kremlj i dalje ima jak interes da s tim biračima ostane povezan.