Otočac na udaru vojski u Drugom svjetskom ratu

Rođena Otočanka Ančica Častek i danas živi u kući koju je u središtu grada sagradio njezin djed, ljekarnik Vaclav, a čiji je ljekarnički posao na istoj adresi naslijedio sin Franjo. Naša, danas 85-godišnja sugovornica, doslovno je pratila rat s prozora pored kojeg smo zabilježili njezina sjećanja na, kako kaže, vrlo opasna vremena koja su odredila i njezinu životnu priču.

Prije rata Otočac je bio živopisni hibrid grada i sela smješten u plodnoj Gackoj dolini, upravno središte s brojnim obrtnicima i trgovcima. "Naši ljudi su nikli na selu, završili zanat, došli u grad i nisu nikad prekinuli vezu sa selom. Puno se radilo, ali ne histerično kao danas", priča za DW gospođa Častek dok objašnjava da se za godišnji odmor nije ni znalo. "Imali smo jaku Hrvatsko seljačku stranku, ali je bilo i dosta simpatizera Pravaške stranke. Moj otac je bio pravaš. Okolni Srbi su, s druge strane, imali isto dvije stranke – Demokrate i Radikale“. Red su održavali žandari koji su i danas sinonim za okrutnost. "Svi su morali biti jedna nacija. Zabranili su vješati hrvatski barjak i govoriti da ste Hrvat." No, kako to već biva, ljudi su prkosili pa su za nacionalne praznike organizirali priredbe nakon kojih su im stizale globe za 'vješanje plemenskih zastava'. "Tata je uvijek plaćao, a sutradan bi opet objesio. Kako smo mi bili politizirani, tako su bili i oni drugi. S jedne strane su bili Srbi koji su potpomagali ujedinjenje s Beogradom, a s druge strane Hrvati koji su se opirali. Sve verbalno, kroz podrugljive pjesme, bez fizičkih sukoba.“

Radio i novine sve su jasnije donosili vijesti o galopirajućem ratu. "Kralj Petar je bio malodoban, u njegovo ime je vladao Pavle Karađorđević koji je sklopio sporazum s Hitlerom o nenapadanju. Primili su ga uz veliku paradu kakvu samo Nijemci znaju napraviti. Sve smo to pratili kroz filmske žurnale". Bio je to uvod u beogradski puč i rat u kojem je nakon samo 12 dana Kraljevina kapitulirala pred osovinskim silama.

Veselje zbog vlastite države

"NDH je proglašena na Veliki četvrtak 10. travnja 1941. godine. Vlast su preuzeli domaći ljudi, a nekoliko dana kasnije su počeli pristizati politički emigranti koji su se vraćali predvođeni Antom Pavelićem pod pokroviteljstvom Nijemaca i Talijana. Iskreno, narod se veselio svojoj državi", kaže Častek i dodaje da se o fašizmu i nacionalsocijalizmu nije ni razmišljalo: "To nije bila naša ideologija. Što se civilnih vlasti tiče, ništa posebno se nije dogodilo osim što su domaći ljudi šetali sa slovom 'U' na traci oko rukava."

Uskrs su Otočani dočekali uz buku vojnih kamiona. Grad su preplavili talijanski vojnici. "Parkirali su se tu po prozorom gdje je i danas parkiralište. Tata, koji je bio vozač, gledao je kroz prozor i pohvalio njihovo parkiranje. I tako su ušetali u grad." Uslijedile su mobilizacije u dvije paralelne vojnice. Nova je vlast kopirala Nijemce i Talijane pa je uz državnu domobransku vojsku ustrojila političku – ustaše. "A onda se dogodilo nešto strašno. Roditelji su šaputali, a tata je bio očajan. Ipak sam načula da su gospićki ustaše odvele neke Srbe iz grada. Nakon toga se ohladilo veselje zbog vlastite države, jer i prije smo bili nesložni, ali država nije nikada bila tako nasilna prema građanima." Potom su Talijani potjerali ustaše u Gospić.

Sramotna talijanska vojska

Prvotno smanjeni dotok robe zamijenio je šverc. Talijani su švercali sa svim i svačim, posebno sa sandalama koje su u to vrijeme bile moderne. Vojarna im nije bila dovoljno velika pa su kuhinje postavljali po većim dvorištima. "Voljeli su krasti. Jeli su mačke, žabe, puževe, što nam je bilo posebno neobično. Svirali su, galamili za djevojkama, bili su dosadni, ali nisu bili tako strašni. Imali su opremu, no kao vojnici bili su sramota.“

Uskoro su počeli četnički napadi i ubojstva oko grada. Prva žrtva je bio mladi poštar Rončević koji je vozio poštu prema Senju, a potom je izmasakriran i trgovac Filičić. "Pod jesen su već letjeli vlakovi u zrak. Pronio se glas da to nisu samo četnici, već da među njima ima i Hrvata. Kasnije smo doznali da su to partizani." To zajedništvo nije potrajalo, a partizani su krenuli izravno napadati okupatore, dok su se četnici složili s Talijanima. "Sjećam se njihovih uniformi, crne zastave, brada dok su se vozili na talijanskim kamionima kroz grad. Pjevali su 'Oj Hrvati, al' ćemo vas klati kad se mali svome rodu vrati.' Mali je bio kralj Petar. Talijanima je zapravo išlo u prilog da se mi tučemo jedni s drugima“, kaže naša domaćica.

Nisu krali, ali su ubijali

Talijanska navada da spaljuju mjesta iz kojih odlaze zabrinula je Otočane 1943. kada su se prije kapitulacije počeli povlačiti, no u pogodbi s jednim domobranskim časnikom, grad je spašen. Sredinom travnja u njega su prvi puta ušli partizani. "Bili su iscrpljeni, loše obučeni. Otočac ih je spasio. Nisu svi bili komunisti, ali komanda je bila sastavljana od komunista koji su neko vrijeme bili u Rusiji ili su za vrijeme stare Jugoslavije robijali u Sremskoj Mitrovici. Prvo što su napravili jest strijeljanje 12 ljudi, šest Hrvata i šest Srba. Zašto su ih ubili ne znam, jer ljudi koji su bili povezani s ustaškim pokretom ionako ih nisu dočekali."

Partizani su, doznajemo, bili disciplinirali, nisu tolerirali krađu, no ljudima su izdavali pismene naloge koliko im hrane i stoke moraju osigurati. Uskoro su osnovali Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske i to u zgradi preko puta kuće obitelji Častek. U podrumu je bio zatvor iz kojeg su brojni građani izvedeni na strijeljanje. "Za zakapanje ubijenih su iskoristili otvorene rake ostale nakon što su Talijani u povlačenju odnijeli svoje mrtve. Istovremeno su bezuspješno napadali Gospić koji su kontrolirali ustaše."

Ustaški pokolj u bolnici

Rujan je donio konačnu kapitulaciju Italije. Partizani su krenuli put mora kako bi razoružali Talijane, a u grad su dopremali gorivo i streljivo. U gradu ih je ostalo malo. "Kada su to čuli, ustaše su po noći napali. Tu pod prozorom su bili kamioni krcati ručnim bombama, bile su nabacane kao krumpiri. Cijela promenada je bila puna natrpanih kamiona, ali bez straže. Svu tu municiju su digli u zrak, pobili su partizanske ranjenike u bolnici i pobjegli. Od benzina su izgorjele stare lipe oko crkve." Bio je to povod za saslušanje stanovništva, a u traženju doušnika ponovno su strijeljani brojni građani. Ako ikad, tada je gradom zavladao strah, kaže Častek.

Partizani su nakratko otišli u jesen dok je gradom prolazila njemačka divizija koja se iz Grčke povlačila u Italiju. "Tada smo vidjeli razliku između njemačkih i talijanskih tenkova. Nakon njih su se partizani vratili da bi otišli '44. godine kada je došla njemačka divizija s Hrvatima koji su u Njemačkoj služili vojsku.“

Nakon kapitulacije - konfiskacija

I oni su odmah javno pogubili trojicu Hrvata osumnjičenih za suradnju s partizanima, a u grad su se vratili i neki ustaše. Relativan mir je potrajao do pred kapitulaciju Njemačke kada su se Nijemci i ustaše počeli povlačiti iz Gospića i Otočca. Kolone civila iz gornje Like su prolazile kroz grad bježeći. Častekovi su se u strahu popeli na brdo Humac, nedaleko od kuće, s kojega su u strahu promatrali što se događa u gradu: "Tutnjava topova je bila sve bliže i bliže. 6. travnja smo se sklonili u Poljica (predgrađe) gdje smo proveli noć. Kada smo se to maglovito jutro vratili u grad, pred kućom je stajala partizanska straža. Potom je došla jedna drugarica koja je rekla da će ona sada voditi našu ljekarnu. Predali smo joj ključeve."

U ispitivanju na koje je odvedena glava obitelji Franjo, obitelj je vidjela već uobičajenu proceduru prilikom smjene vlasti. No otac se nije vraćao doma i majka ga je bezuspješno danima tražila po gradu. Tada 15-godišnjoj Ančici je poručeno da kaže majci kako očevo tijelo može pokupiti na Humcu. "Kada sam pitala kako je ubijen, lugar koji je donio vijest samo je pokazao rukom preko vrata. Mama je molila stolara Turovca da napravi lijes, pa makar bez boje i hoblanja, samo da bude čvrst. Napravio ga je unatoč zatrpanosti drugim narudžbama", prisjeća se.

Prvo strijeljanje pa suđenje

Uslijedila su brojna strijeljanja mahom starijih građana. "Ubili su i Zduniće; njihova je jedna kćerka bila u partizanima, ali su za zeta imali razvikanog ustašu Delka Bogdanića. To je vrijeme u kojem na vlast dolazi nova ideologija, izučeni i dobro potkovani komunisti. Oni su bili svjesni da će se ti imućniji i utjecajni ljudi opirati zabrani privatnog vlasništva", pronalazi objašnjenje za smišljene zločine naša sugovornica. "Ocu su sudili nakon više od 2 mjeseca. Mrtvog su ga kaznili oduzimanjem imovine pa su majci,sestri i meni naredili da napustimo kuću. Smjele smo ponijeti tri kreveta, stol i tri stolice. No, otac je '31. godine polovicu kuće prenio na majku, dok je baka prije smrti drugu polovicu '36. godine prenijela na sestru i mene. Žalile smo se i suđenje je trajalo više od 2 godine sve dok ga nije svojim utjecajem u našu korist okončao umjereni komunist Jakov Blažević", priča gospođa Častek bez imalo gorčine.

Iako je već preživjela strahote, pred njom je tada bio čitav život: "Morala sam se jako paziti. Nikada niste znali tko će vas kome tužiti. Zemlja je bila prožeta Udbom. Nisu me mogli ni u čemu uloviti. Majka je uprla sve snage da nas školuje, obrađivala je zemlju, iznajmljivala sobe. Bila sam izvanredan đak. Cijela ta vlast je morala znati što ljudi misle, jer kad akcija krene, već je kasno. Emigranti su mi ponekad znali poslati poštom neke novine, ali ja sam se čuvala i nisam imala veze s njima. Znala sam da je sve premreženo Udbom. Nikome niste mogli vjerovati. Radila sam svoj posao i ništa mi nisu mogli. Nakon nekog vremena je strahovlada popustila pa je zemlja postala 'jako socijalna i humana'", ironično zaključuje Ančica Častek. No, to su već neka druga vremena na koja građani danas nostalgično gledaju, iako se ni u njima priča obitelji Častek nije smjela ispričati.