Veliki rade ono što mogu, mali ono što moraju

Službeni Teheran je priznao da je vojska „nenamjerno“ u srijedu oborila civilni avion ukrajinske aviokompanije kada je stradalo svih 176 putnika i članova posade. Iranska vojska je mislila da se radi o „neprijateljskom avionu“ i projektili zemlja-zrak su ispaljeni „ljudskom greškom“, prenosi iranska državna televizija.

Predsednik Hasan Rohani je putem Twitera izrazio žaljenje zbog „neoprostive greške“. Rečeno je također da će biti pozvani na odgovornost oni koji su tu grešku počinili. Iranski ministar vanjskih poslova Džavad Sarif je, uz izraze sućuti, dodao da je „avanturizam SAD-a doveo do katastrofe“.

Tako se nastavljaju napetosti koje su počele kada je američka vojska usmrtila vodećeg iranskog generala Kasima Sulejmanija, nakon čega je Iran raketirao američke baze u Iraku. Međutim, u raspravi o eskalaciji se rijetko postavlja pitanje koje bi trebalo prvo postaviti – tko je tu prekršio međunarodno pravo?

„U međunarodnom pravu je ovako: Velike države rade ono što mogu, a male ono što moraju. To nedvosmisleno važi i u ovom slučaju“, rekao je Volker Perthes za njemački javni servis ARD odgovarajući na pitanje – je li ciljano ubojstvo iranskog generala Kasima Sulejmanija, i to ne u Iranu nego u Iraku, u skladu s međunarodnim pravom.

Volker Perthes je svjetski priznati stručnjak za Bliski istok, direktor berlinske Zaklade za znanost i politiku. Glavni zadatak te nezavisne institucije je savjetovanje njemačkog parlamenta i Vlade o vanjskoj politici.

Jesu li SAD u ratu i protiv koga?

U nastavku je Perthes iznijeo možda ključnu dilemu, kada je riječ o međunarodnom pravu u aktualnoj situaciji između SAD i Irana: „Ako su SAD i Iran u ratu, onda se može opravdati i ciljano ubistvo viskorangiranog generala. A ako između SAD i Irana ne postoji ratno stanje – onda je ovo što su učinile SAD bio čin državnog terorizma.“

SAD su napad u kojem je ubijen i Sulejmani izvršile u Iraku, a tamo ih je svojevremeno službeno u pomoć pozvala legitimna vlada te zemlje. Međutim, napad na Sulejmanija očigledno nije izvršen uz pristanak Iraka jer je parlament te zemlje prije nekoliko dana službeno ukino gostoprimstvo vojsci SAD. Po međunarodnom pravu, to bi značilo da su SADvišestrukim ubojstvom dronima izvršile ratna djelovanja protiv Iraka.

Međutim Stefan Talmon, šef katedre za međunarodno pravo na sveučilištu u Bonnu, iznosi drugačije viđenje: „Neposredno pred ubojstvo iranskog generala je američko Ministarstvo obrane objavilo dugo priopćenje. U njemu je nabrojano nekoliko napada na američke trupe koje su od studenog 2019. izvele šiitske paravojske koje navodno kontrolira Iran. SAD su se legitimno branile od ove serije oružanih napada.“

Imaju li SAD pravo biti u Siriji?

Talmon ipak kaže da to ne znači da su sve akcije SAD-a na Bliskom istoku u skladu s međunarodnim pravom. „Primjerice u Siriji. Tamo su samo Rusija i Iran aktivni na sigurnoj međunarodnopravnoj osnovi, jer su došle na poziv međunarodno priznatog šefa države Bashara al Assada.“

„Sve ostale države svoju prisutnost temelje na sumnjivom pravu na kolektivnu samoobranu od terorističke paravojske Islamske države (IS). Ali, najkasnije od ožujka 2019., to opravdanje više ne važi. Tada je službeno rečeno da je IS pobijeđena, a to znači da nitko tko nije pozvan, tamo nema što tražiti – uključujući i (njemačku vojsku) Bundeswehr“, ocijenio je Talmon.

Volker Perthes je tu drugačijeg mišljenja. On je za list Welt rekao da Islamska država nije pobijeđena. „Već vidimo da su mjere za borbu protiv takozvane Islamske države obustavljene. To je zabrinjavajuće, jer IS ni u kojem slučaju nije poražena u regiji. Naprotiv: nestabilnost je plodno tlo na kojem IS ponovo jača.“

„Ako Sjedinjene Države povuku snage iz Iraka, Iran će postati jedini hegemon u Iraku. To bi izazvalo otpor iračkih nacionalističkih, sunitskih i kurdskih snaga, i moglo bi razbiti ionako krhki Irak“, dodao je Perthes.

Što je najveća slabost međunarodnog prava?

Stefan Talmon priznaje da je glavna slabost međunarodnog prava u tome što faktički nema institucije koja može ustvrditi je li neka država prekršila međunarodno pravo i potom je kazniti.

„Međunarodni sud (u Haagu) doduše postoji, ali on može biti aktivan samo ako ga određena država priznaje. Do sada su to učinile samo 74 od 193 države članice UN-a. Ali, većina deklaracija kojim su i te 74 države priznale sud, pune su rupa kao švicarski sir. Dakle i te države – uključujući Njemačku – isključuju brojne sporove iz nadležnosti Međunarodnog suda, jer nijedna država ne želi da se službeno potvrdi kako ona krši međunarodno pravo.“

Mada se države na međunarodno pravo često pozivaju kada im to odgovara, Stefan Talmon kaže da ono nije postalo uobičajeni politički instrument: „Činjenica da se sve strane pozivaju na međunarodno pravo pokazuje da je ono od ogromnog značaja. Pogotovo u zapadnim demokracijama, gdje se vlade moraju suočiti s javnim mišljenjem, teško mogu učiniti bilo što, što bi bilo očigledno protivno međunarodnom pravu.“

„Međutim, to također često dovodi do toga da vlade tumače međunarodno pravo kako im odgovara, samo da bi legitimirale svoje postupke. Time ga slabe“, ocjenjuje Talmon.

On ističe da Međunarodno pravo privilegira međunarodno priznatu vladu neke države: „U Siriji je to Assad, a u Venezueli je to još uvek Nikolas Maduro. Oni vam ne moraju biti simpatični, ali međunarodno pravo ne dozvoljava da ih netko jednostavno eliminira vojnim sredstvima, čak ni u slučaju najozbiljnijih kršenja ljudskih prava.“

Talmon također kaže da je upitno jesu li ljudska prava zaista uvijek motiv za vojnu intervenciju: „Da se stvarno radi o ljudskim pravima, međunarodna zajednica bi morala da intervenirati u mnogim zemljama. Međutim, ona to ne radi.“

dr (agencije)