Ustanak francuske "sive zone"

Predsjednički kandidat konzervativaca François Fillon za sebe slobodno može reći da je imao sreću u nesreći. Ogorčenje i bijes kojem je bio izložen, nakon što je postalo poznato kakve astronomske honorare iz državne blagajne je godinama odobravao svojoj ženi i djeci za skromne radne učinke, okončalo se blagim gubitkom glasova. S 20 posto glasova birača, kako trenutno pokazuju ankete, on je izgubio svega 7 posto u odnosu na izborne prognoze prije izbijanja skandala. Njegovi birači su skandal očito doživjeli kao pravnu neregularnost a ne kao ideološko zastranjivanje, što mu se - kao uvjerenom katoliku - itekako može prebaciti. Kršćanski nauk i dugogodišnje neregularnosti bile su u njegovom slučaju - u suštoj suprotnosti.

Što se međutim događa kada vas optuže za ideološko zastranjivanje, na svojoj koži mora da je dobro osjetio njegov konkurent, kandidat socijalista Benoît Hamon. Ova optužba doduše nije pogodila njega osobno, već cijelu njegovu stranku i to tijekom vladavine predsjednika Hollandea. Ali to što se na udaru našla cijela stranka a ne on, ništa mu nije koristilo: Hamon, kako pokazuju istraživanja javnog mnijenja, dobiva podršku svega 8 posto francuskih birača.

Plaća račun za Hollandeovu politiku

Time on plaća račun za politiku koja je njegovoj stranci proteklih godina donijela fatalan imidž, imidž političke beskrupuloznosti. Za tu stranku, mada po imenu socijalističku, već dugo se ne može baš reći da je lijevo orijentirana. Barem ne u smislu političkog programa, kojeg slijedi. Ova stranka je socijalističku politiku vodila na riječima ali je odustala ili propustila ju pretvoriti u djela.

Pod socijalistima je promovirana jedna druga tema a to je multikulturalno društvo. Useljavanje i integracija, okrenutost strancima s jedne i osjećaj da više nisi gospodar u vlastitoj kući, s druge strane. Rasprava o prednostima i manama multikulturalnog društva uzbuđivala je Francuze kao malo koja druga tema.

U propovjednike multikulturalizma spadali su ljudi iz bolje situiranih slojeva društva, dok su mnoge, kojima je ta euforija strana, mučile posve druge brige - prije svega one koje se tiču vlastite egzistencije. Pored toga, oni su se morali pomiriti s tim da su u modernom okruženju samozvane avangarde, smatrani nekom vrstom zaostalih, neandertalaca. Oni su predstavnici onih, kojima se ne može posredovati ljepota šarene Republike. Posljedica svega je bila da se materijalnoj nestašici pripojio i kulturni prezir.

Šareni i sivi

Ekspert za socijalnu geografiju (koja istražuje odnose grupa ljudi prema područjima koje nastanjuju) Christophe Guilluy je u mnogim svojim knjigama ukazivao na taj jaz. On je žestoko kritizirao prenošenje ove rasprave na ideološki plan, transformaciju politike u ideologiju i životni stil. „S jedne strane stoje moderni ljudi, oni koji su shvatili značaj povijesti, koji poštuju druge, a s druge strane su slojevi običnih ljudi, nekvalificiranih i slabo obrazovanih, ljudi sitnog duha i bez diplome". Godinama Guilluy upozorava na opasnost radikalizacije otpisanih. Najmanje jedna petina Francuza je spremna dati glas Nacionalnoj fronti i u Francuskoj i Europi izbrisati sve što je do tada bilo i tako napraviti jednu vrstu prazne ploče - "tabule rasa"

Na kraju ipak najvjerojatnije neće trijumfirati Marine Le Pen: kandidat Socijalno-liberalne stranke Emanuel Macron je po broju birača tik ispred nje. Kandidat izrazite ljevice Jean-Luc Mélenchon odmah je iza nje. No, za koga god se Francuzi odlučiti na izborima u nedjelju, jasno je da su ovi izbori velika lekcija za socijaliste. Oni ih podsjećaju da Republika doduše smije biti „šarena”, ali da se njeno političko vodstvo sada mora brinuti o "sivim" slojevima društva, o onima koji žive u ekonomskom i kulturalnom sivilu.