Tunis: radioaktivni otpad ravno u more

Tunis nije pretjerano bogat sirovinama, ali ova sjevernoafrička zemlja je peti najveći izvoznik fosfata u svijetu. Njegova kemijska industrija između ostalog proizvodi i fosfornu kiselinu. Ona se koristi za proizvodnji gnojiva, ali i za konzerviranje živežnih namirnica ili dodavanje okusa u osvježavajućim pićima. Otpad od ove proizvodnje je otrovan i lagano radioaktivan, a državna tvornica u obalnom gradu Gabesu svakog dana pusti 13.000 tona ovog otpada u more.

Gabes je grad sa 150.000 stanovnika na obali, na jugu Tunisa ali o idili u njemu ne može biti ni riječi. Njegovo ime je u međuvremenu postalo sinonimom za jedan od najvećih ekoloških skandala u Sredozemlju. zrakom se širi prodorni smrad amonijaka, u njegovom kanalu "kuha" gusta crna tekućina - i ulijeva se izravno u more.

Nekad i sad

"Prije je tu uvijek bilo ribe za večeru, nakon što bi seljaci izorali polja, jer more je bilo toliko blizu da je naplavljivalo ribe po poljima. Kad sam bio mali, plivao sam u moru zajedno s ribama i škampima." Tako priča Mondher, koji radi kao njegovatelj u bolnici i koji je odrastao u oazi Šat Esalamu, u predgrađu Gabesa. Da se neka oaza nalazi izravno kod mora, to je u Tunisu jedinstveno. Ali početkom sedamdesetih godina tunežanska je kemijska industrija u Gabesu izgradila tvornicu Groupe Chimique Tunisien i od tada u ovoj se oazi sve promijenilo. A ako je nakon toga more uopće nešto i naplavljivalo po obali, onda su to uglavnom bile mrtve ribe ili kornjače koje su uginule u mukama.

U tvornici koja se nalazi u blizini pod vedrim nebom uzdižu se nekoliko metara visoke nakupine fosfata. Njih dovoze iz rudarske regije u unutrašnjosti zemlje da bi ih u Gabesu preradili i potom otpremali na destinacije po cijelom svijetu. Nuredin Trabelsi je šef odjela za ekološka pitanja tuniske kemijske industrije. On pokušava promicati projekte koji umanjuju ekološku štetu.

"Imamo problema sa zagađivanjem okoliša, to ne možemo opovrgavati. Već prije nekoliko godina, još prije revolucije, napravili smo plan kako u tom smislu modernizirati ovu tvornicu. Ali to su složeni projekti. A tu je potrebna i politička volja. Kad smo pronašli rješenje, političari nam nisu dali zeleno svjetlo i onda je sve opet zanemareno. Sad postoji volja. I ovu priliku ne smijemo propustiti", kaže Nuredin Trabelsi.

Preseljenje problema

Sada bi trebalo otrovno vapno pohranjivati ispod zemlje na lokaciji 25 kilometara udaljenoj od tvornice, tako da ovaj projekt ne ugrožava prirodu. Ali sad su se pobunili stanovnici jednog obližnjeg sela. Oni se boje da će problem samo biti preseljen na drugu lokaciju. Jer ukoliko otpad prije skladištenja ne bude očišćen, ovi bi seljani mogli postati novim žrtvama otrovnih tvari i radioaktivnosti.

Za kompletan projekt treba 200 milijuna eura, koje kemijska industrija nema. Tjednima i mjesecima su radnici tamo štrajkali tražeći bolje uvjete rada i tako je proizvodnja bila obustavljena. Važni kupci su u međuvremenu potražili nove dostavljače. Za brigu o okolišu nitko nema novaca. Trabelsi se nada da bi mogla pomoći Europska banka za razvoj.

Da bi se na noge postavio novi projekt trebat će tri godine. No sam zaljev Gabes će trebati puno više vremena da bi se oporavio, objašnjava voditeljica Instituta za kemijsku tehniku Sveučilišta u Gabesu Monia Guiza. "Nakon 20 godina možda ćemo opet vidjeti prve biljke, to se ne može dogoditi od danas na sutra, jer šteta je ogromna. Ali bilo bi dobro, kad bismo našoj djeci mogli ostaviti čisto more, jer u tome leži bogatstvo Gabesa", kaže ona.

Strada i zdravlje ljudi

A od kemijske industrije štetu nije pretrpjelo samo more, nego i poljoprivreda, baš kao i zdravlje stanovništva. Ispuštanje štetnih tvari u prirodu uzrokuje kisele kiše, a taj otrov tako dospijeva u vodu. Bolničar Mondher posljedice toga vidi svaki dan na svom poslu: astma, kožna oboljenja, rak, anomalije kod novorođenčadi.

Nova komunikacijska politika Groupe Chimique Tunisien je, kad se radi o ekologiji, doduše relativno otvorena, ali svejedno o zdravstvenim problemima svojih radnika i okolnog stanovništva odgovorni iz ove tvornice ne žele ni čuti. Izmjerena radioaktivnost, tvrde oni, puno je niža od dopuštenih vrijednosti. A službenih brojki ili znanstvenih istraživanja o povišenoj stopi oboljenja od raka na ovom području nema. No barem nešto: prvi projekti za zaštitu od štetnih tvari su već pokrenuti i od 2015. bi količina ispuštenog amonijaka, dušikovog oksida i sumpora trebala biti ograničena na europsku normu.