Tko (još) sluša rejtinške agencije?

"Mi smo neovisni komentatori činjeničnog stanja", rekao je Thorsten Hinrichs, šef njemačke podružnice Standard&Poor'sa već u jednom ranijem intervjuu za Deutsche Welle. To zvuči prilično skromno. No, ti komentari imaju veliku težinu: jednom kratkom ocjenom izraženom u slovima između trostrukog A i D izražava se procjena vjerojatnosti s kojom će neko poduzeće ili država moći uredno vratiti svoje dugove - u roku i punom iznosu.

Na taj način su rejtinške agencije neka vrsta suca za ekonomije pojedinih zemalja i njihove vlade. Snižavanje njihovog boniteta poskupljuje im daljnje zaduživanje što može dovesti do promjene njihove proračunske politike. Prema studijama koje je proveo trierski znanstvenik Jens Rosenbaum, negativne ocjene rejtinških agencija mogu i smanjiti političkim čelnicima izglede za reizbor.

Posrednici između ulagača i emitenata

"Značenje rejtinških agencija se u prvom redu može objasniti vrlo efikasnim i uspješnim izvršenjem funkcije posrednika u prijenosu informacija između izdavača vrijednosnih papira i ulagača" - tako Torsten Hinrichs definira zadaću agencija. I to je možda točno, barem povijesno gledano. Ulagačima su, naime, trebale pouzdane i utemeljene informacije o poduzećima kojima su namjeravali povjeriti svoj novac. Te informacije su im davale rejtinške agencije i za to su dobijale novac. No, s vremenom su i izdavači vrijednosnih papira, odnosno, poduzeća koja su željela ubirati kapital na financijskim tržištima postala mušterije koje plaćaju. Kritičari su se pobunili da takva konstelacija nedvojbeno dovodi do sukoba interesa. Taj sukob je postao posebno eklatantan u početnoj fazi financijske krize od 2007. godine (Subprime kriza) u Sjedinjenim Američkim Državama. Banke su plaćale rejtinške agencije a ove su pak davale najbolje ocjene njihovim hipotekama. Kriteriji ocjenjivanja su u nekim slučajevima bili i snižavani i "smekšavani" jer je "tržišno natjecanje među agencijama bilo jako, a dobit ogromna, pa se nije baš jako pažljivo zagledavalo", piše Susanne Schmidt u svoj bestselleru "Tržište bez morala".

Krive procjene rejtinških agencija

Bila je to kriva procjena velikih rejtinških agencija s najtežim posljedicama, ali ne i jedina. U mega-bankrotu američkog energetskog diva Enrona 2001. godine ocjenjivači boniteta su reagirala prekasno, a zakazali su i dvije godine kasnije u slučaju talijanskog prehrambenog koncerna Parmalata. Tako je S&P godinama davao očito krivotvorenim bilanacama Talijana dobru ocjenu. Kasnije je pak ista agencija pospiješila bankrot koncerna hektičnom serijom snižavanja njegovog boniteta.

Često se u Europi žale da "velika trojka" iz rejtinške branše ocjenjuje i procjenjuje "previše iz američke perspektive". Spektakularna je bila zajednička akcija više njemačkih tvrtki protiv S&P-a 2003. godine nakon što je ta agencija snizila bonitet ThyssenKruppa, Lindea, Njemačke pošte i Münchner Rücka zbog izmijenjene ocjene očekivanih izdataka za mirovine. Ti koncerni su predbacili tada S&P-u da u svojim ocjenama ne uzima u obzir njemačku poduzetničku kulturu.

Bez njih se ne može

Unatoč žestokoj kritici rejtinških agencija, ne postoji sumnja da su one važne za zaštitu ulagača. I europski političari shvaćaju da tri rejtinška diva iz SAD-a načelno ispunjavaju svoje dužnosti informiranja i da ih samo treba jače kontrolirati. Oni su i sami ocjenjivače boniteta učinili najvažnijim akterima na tržištima financija tako što su banke i osiguranja obvezali da posluju samo s proizvodima koji imaju određeni minimalni rejting.

Na posebno loš glas su tri američke agencije došle nakon izbijanja dužničke krize u Europi. Krajem 2009. godine je Fitsch prvi skinuo Grčkoj ono čarobno "A" i time pokrenuo lavinu pada boniteta. "Rejtinške agencije imaju efekt raspirivača požara", kaže Rudolf Hickel sa sveučilišta u Bremenu. I to funkcionira ovako: one prvo promijene perspektive neke zemlje u budućnosti na "negativne" uz objašnjenje da njezina financijska situacija nije solidna. Time izazovu turbulencije na financijskim tržištima. Troškovi kamata za državne obveznice rastu. Onda u idućem koraku doista i snize bonitet te zemlje s argumentom da ona dugoročno neće moći nositi troškove refinanciranja. Tako nastaje začarani krug.

Postoji li tajni nalogodavac?

Teško je razumljiva i činjenica da rejtinške agencije ocjenjuju pojedine zemlje bez nekog službenog naloga, jer samo rijetki plaćaju agencije za takvu ocjenu boniteta zemalja. To naravno ostavlja prostor za raznorazne špekulacije i teorije zavjera. Nakon što je S&P sredinom siječnja snizio bonitet čitavom paketu članica eurozone, neki njemački političari su izrazili sumnju da iza toga stoji tajni nalogodavac - Wall Street.

Mnogi političari iz eurozone stoga traže da se konačno osnuje jedna europska rejtinška agencija koja će se moći nositi s Amerikancima. Konačno, argumentiraju oni, postoji dovoljno stručnjaka po Europskoj središnoj banci ili Europskoj komisiji. S druge strane, ekonomisti se boje da agencija koja bi bila pod nadležnošću institucija EU-a ne bi mogla uživati povjerenje ulagača.

Krivi političari, a ne agencije

Planirana rejtinška agencija konzalting-firme Rolanda Bergera teško da će probuditi sumnje u svoju neovisnost - ona bi se, naime, trebala financirati iz jedne zaklade i ne bi trebala biti podložna nikakvim utjecajima izvana. Sukob interesa će se također izbjeći time što neće biti orjentirana na dobit, već na opću korist. Trebala bi biti osnovana idućeg ljeta i početkom 2013. dati prve ocjene.

Bivši šef njemačke Savezne banke Axel Weber je pak općenito skeptičan prema svim eventualnim europskim rejtinškim agencijama. On ne vjeruje da bi one imale puno smisla, rekao je nedavno na jednoj manifestaciji na kelnskom sveučilištu. Prema njegovom mišljenju su američke agencije neopravdano puno napadane samo jer su bili glasonoše loših vijesti. One, tvrdi on, nisu izazvale krizu u Europi, već su političari ti koji su zakazali.

Autorice: Zhang Danhong/Dunja Dragojević

Odg. ur.: Željka Telišman