Tečaj propagande umjesto povijesti

Na predstavljanju novog udžbenika je jedan od autora i savjetnik ruskog predsjednika Vladimir Medinski istaknuo kako su „potpuno promijenjena“ poglavlja sve od sedamdesetih prošlog stoljeća, a kako je u povijest već dospjela i „specijalna vojna operacija“ – čitaj; napad Rusije na Ukrajinu kako bi se đacima objasnilo da je tu kriv samo i isključivo Zapad.

On se čak i hvali kako je u tom udžbeniku za 10. i 11. razrede svih škola u Rusiji, „bitno manje brojki, suhoparnih podataka i statistika, ali zato više priča o ljudima i više o konkretnim, realnim zbivanjima.“ U udžbeniku kojeg su osim Medinskog napisali i rektor moskovskog državnog Instituta za međunarodne odnose Anatolij Torkunov i znanstveni direktor Instituta za svjetsku povijest ruske Akademije znanosti, Aleksandar Čubarjan neosporno ima manje „suhoparnih činjenica“ – ali „priče“ su uglavnom one koje se čuju iz propagandne mašinerije Kremlja i „upućenih“ po socijalnim mrežama koji su proniknuli u sve svjetske tajne.

Da vam Kremlj sad sve objasni

To počinje već kod polazne tvrdnje kako je „čvrsta nakana Zapada destabilizirati stanje unutar Rusije.“ To je počelo već u devedesetima jer je „NATO razradio scenario razaranja Rusije  na primjeru Jugoslavije“, onda je tu i ruski napad na Gruziju jer je Gruzija dio vlastite države – Južnu Osetiju „napao proamerički režim predsjednika Mihaila Sakašvilija“, makar je ona „već stoljećima povezana s Rusijom u prijateljstvu i zajedničkoj povijesti“. Tu se onda učenike poučava o uništavanju sovjetskih spomenika u istočnoj Europi, ali naravno ne jer je tim zemljama bilo dosta biti pod jarmom Moskve, nego zato jer se zbiva „obnova nacionalsocijalizma“. To je osobito slučaj u Baltičkim zemljama, a to je onda bio i uvod u nastajanje „ukrajinskog neonacizma“.

Tu je autorima sve jasno, a treba biti i učenicima ako žele dobru ocjenu: u Ukrajini je zapravo riječ o „ogorčenom nacionalnom, jezičnom i kulturnom nasilju agresivne manjine (Ukrajinaca) nad većinom (Rusa)“. Podrška Zapada Ukrajini nije vođena ciljem „snažne Ukrajine, nego slabe Rusije“. Uopće, u Kijevu je „trenutno na vlasti ukrajinska hunta“ koja je na vlast došla „krvavom oružanom pobunom 2014.“ A kad je ta „hunta“ još izrazila i želju pristupiti NATO-u, nije bilo druge nego krenuti u „specijalnu vojnu operaciju“. Jer kad bi Ukrajina postala članica zapadnog saveza, „to bi vjerojatno bio kraj civilizacije. To se ne smije dogoditi“, piše u udžbeniku povijesti za ruske đake.

Kako i slom pretvoriti u slavu?

Uopće, udžbenik je daleko od znanstvenog rječnika, ali je prepun emocija i patetičnih poziva. Čak i pojam „Rusija“ i „Rusi“ se često zamjenjuje zamjenicama „mi“ i „naša domovina“, a tu su i opće moralne poruke: „Vi ste već odrasli, dragi gimnazijalci!“, „nemojte propustiti ovu priliku“ i „Rusija je danas doista zemlja puna mogućnosti.“

Konstantin Pahljuk, rusko-izraelski povjesničar je prije rata s Ukrajinom i sam pisao udžbenike povijesti za ruske đake i svjedoči kako je već onda počela „lakirovka“ ruske povijesti. „U jednom udžbeniku sam napisao poglavlje o Prvom svjetskom ratu. Ali redakcija ga je preradila i to pretvorila u patriotsku agitaciju. Tek teškom mukom sam mogao obraniti iznošenje nekih činjenica“, kaže nam Pahljuk.

Katastrofa Prvog svjetskog rata za carsku Rusiju se doista tek uz mnogo mašte može pretvoriti u slavnu povijest, ali i povjesničara Sergeja Černišova iz Novosibirska to ništa ne čudi: „U udžbenicima povijesti se uvijek sve vrti oko ideologije. Žestoko reagiramo jer vidimo da se tu slijepo prenose tvrdnje propagandnih medija, makar tvrdnje nisu posve točne ili čak potpuno pogrešne.“

Što uopće spada u povijest?

Već u prošlim udžbenicima su ruski đaci učili i o „ponovnom pripajanju Krima Rusiji“ zbog „radikalnih nacionalista“ koji su prigrabili vlast u Kijevu. U novom izdanju ruska povijest seže sve do „referenduma“ o promjeni ruskog Ustava 2020. po kojem se Putinu osigurava ostanak na vlasti i nakon 2024.

Već i zbog činjenice u udžbenik povijesti uvrstiti i nedavna zbivanja mnogi povjesničari vrte glavom: „Uopće taj postupak gdje se i današnja zbivanja stavljaju u knjige o povijesti nipošto nije uobičajen. To osuđuju mnogi povjesničari. Sadašnjost nije zadaća povjesničara. Treba postojati povijesna distanca. Možda država želi pomiješati prošlost i sadašnjost kako bi sadašnjost izgledala isto tako stabilna kao i prošlost“, nagađa Pahljuk. Ali isto tako je uvjeren i da takvim knjigama ruska država čini sve da obriše i svaku granicu između povijesti i službene propagande.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu