Svatko želi svoga patrijarha

Senior arhimandrit Jovan će u kripti Hrama Svetog Save na Vračaru samo formalno izabrati kuvertu. Ni on neće znati čije ime krije. Njegova ustreptala ruka će, tako se nadaju i vjernici i dobronamjerni promatrači, biti vođena Stvoriteljevom voljom. Tome će prethoditi glasanje 43 arhijereja, najviših predstavnika crkvene vlasti kao što su vladike, episkopi ili mitropoliti.

Prije nego što bilo koje ime završi u omotnici, kandidati, a uvjete ispunjava njih čak 34,  moraju dobiti natpolovičnu većinu glasova. To znači: u slučaju da svi crkveni velikodostojnici koji imaju pravo glasa zaista budu prisutni ili ovlaste nekoga da umjesto njih glasa, kandidat mora sakupiti najmanje 22 glasa kako bi svoje izglede da se popne na svetosavski tron povećao od 1:34 na 1:3.

Među trojicom odlučuje, ovisno od perspektive, slučaj ili Sveti duh. „Apostolski ždrijeb" uveden je 1967. kada je patrijarh German, vjerojatno u namjeri da smanji utjecaj socijalističke vlasti na izbor sljedećeg patrijarha, odlučio da se u crkveni Ustav unese novi način izbora. Do tada je patrijarh bio biran većinom glasova.

Radi li se u današnjoj, formalno demokratskoj Srbiji, o pretjeranom oprezu pri izboru patrijarha?

Vučićeva predizborna kampanja

Znamo da se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić krajem prošle godine javno sastajao s dva episkopa – medijski izvještaji napominju da je, osim javnih sastanaka, prije toga bilo i tajnih – te da je Badnjak i Božić proveo na Hilandaru. Te aktivnosti mogu se shvatiti kao uključivanje svjetovne vlasti u crkvenu predizbornu kampanju.

S obzirom na to da ima svoje medije i svoj parlament, Vučić je poželio i svog patrijarha. Jedna od ključnih figura u „projektu patrijarh“ jest ministar vanjskih poslova Nikola Selaković, koji je, kao član Odbora za završetak hrama, navodno tu imao i ured.

Ako je to točno, iz tog ured ili s nekog drugog udobnog mjesta moći će se pratiti za tuđe oči „zatvoreni“ izbor patrijarha – kripta u Hramu jedno je od najbolje ozvučenih i kamerama pokrivenih mjesta u zemlji. Iz nje je moguć direktan televizijski prijenos, ali i komunikacija s osobama u kripti. Nekoliko episkopa zahtijevalo je da mjesto održavanja bude, kao i uvijek, Patrijaršija, ali Sinod se o te zahtjeve oglušio.

Bliskost države i Hrama Svetog Save na Vračaru pojačana je, naravno, s 43 milijuna eura, taj novac poreznih obveznika je u posljednjih nekoliko godina, prema riječima predstavnika vlasti, uložen u srpsku crkvu.

Kao i uvijek kada poklanja tuđi novac, Vučić traži osobnu zahvalnost. Minimum kojim će se zadovoljiti jest odnos divljenja prema vlastitoj kršćanskoj skromnosti i državničkoj mudrosti, odnos koji je njegovao pokojni patrijarh Irinej.

Oni hoće „svog patrijarha“

Je li pretjerano zaključiti kako predsjednik države i najjače stranke u Srbiji želi utjecati na izbor patrijarha samo zbog toga što visoki predstavnici vlasti rado posjećuju episkope, naročito poslije smrti patrijarha Irineja? Jedan od kandidata za tron koji je Vučiću zasigurno po volji, episkop bački Irinej, pomoći će nam pri odgovoru na to pitanje. On je u intervjuu „Pečatu“ krajem 2019. rekao da je u Titovo vrijeme crkva bila suočena s Udbom i drugim „institucijama sustava", ali da je današnje stanje u suštini neizmijenjeno: „Kako tada, tako i sada, razne „socijalne grupe“ – političke, poslovne, ideološke… – žele utjecati na odluke Crkve, pa, po mogućnosti, i da dobiju „svog patrijarha“ i „svoj Sinod“. Pri tom ne biraju sredstva. Točnije rečeno, pokušavaju plasirati „svog kandidata" ili „svoje kandidate".

Doduše, iz kompletnog intervjua moglo bi se naslutiti da „socijalne grupe“ za episkopa bačkog jesu stranka, nevladine organizacije, medijski analitičari, progresivni teolozi, ali nigdje ne spominje Udbinu nasljednicu po imenu BIA, niti, ne daj Bože, Vučića. I episkop bački je samo čovjek. Svaki pažljivi čitatelj njegovog intervjua ipak će bez većeg napora prepoznati osobe i grupacije koje trenutno žele dobiti „svog patrijarha" i pri tom ne biraju sredstva.

Uži izbor

Mediji nagađaju o kandidatima koji imaju najviše izgleda za uspjeh. Pored navedenog episkopa bačkog Irineja, prema tim procjenama u igri su episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, episkop banjalučki Jefrem, mitropolit dabro-bosanski Hrizostom i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Ponetko toj listi dodaje i vladiku diseldorfskog i cijele Njemačke Grigorija.

Ako je po medijskoj eksponiranosti i vještini, onda su dva kandidata koja su po svemu sudeći izrazito simpatična vlasti ujedno i izrazito medijski pismena: Irinej je i šef press službe SPC-a, a Porfirije je bio član Regulatornog tijela za elektronske medije (REM).

Račun bi im mogao pomutiti televizični i britki Grigorije, koji se ne ustručava reći što misli. U nedavnom intervjuu za DW on je rekao: „Ako bih kao episkop Srpske pravoslavne crkve strahovao da slobodno kažem ono što mislim, kako bi tek onda povjereni mi narod mogao smoći hrabrosti podići svoj glas protiv neistina?"

Zbog takvog stava Grigorije je navukao bijes prorežimskih tabloida – očito je da vlast u njemu vidi skandalozno neovisnu pojavu, čovjeka koji se za sada nije dao ni uplašiti, ni potkupiti. Grigorije je doduše jasno i glasno rekao da ne vidi sebe kao političara, ali ni kao patrijarha: „Svatko od nas se prvo mora zagledati u sebe i, ako je to istina, otvoreno i pošteno priznati i sebi i drugima: ja nisam za taj tron. Ja u ovom trenutku mogu otvoreno i iskreno reći – ja nisam za to."

Ni njegovi fanovi, koji na Facebuku imaju grupu od gotovo 21.000 članova pod nazivom „Vladika Grigorije za predsjednika Srbije“, ni vlast koja ga „za svaki slučaj“ u svakoj prilici proziva, kao da nisu u stanju to čuti.

Što se tiče samih vjernika, a oni se u ovom slučaju ne pitaju, episkop Joanikije je najpopularniji. Hrizistom kao vršitelj dužnosti patrijarha i episkop banjalučki Jefrem se tu i tamo stidljivo spominju, ali im se ne pripisuju velike šanse.

To ne mora ništa značiti. Dva posljednja patrijarha nisu bila tretirana kao ozbiljni kandidati prije izbora. Naročito je poučan izbor patrijarha Pavla 1990. On je dobio podršku episkopa kao treći kandidat, tek nakon devetog kruga glasanja, a druga dvojica osigurala su potrebnu većinu glasova za status kandidata još u prvom krugu.

Dan poslije

Dan poslije izbora bit će dan otrežnjenja. Bez obzira na to hoće li pastir svih pravoslavnih Srba postati netko blizak aktualnoj vlasti ili netko tko će, kao svojedobno Pavle, iskočiti iz sjene, strateška pitanja koja su pred Srpskom pravoslavnom crkvom ostat će ista. Odnos prema kosovskom pitanju je, u političkom pogledu, ujedno i pitanje odnosa između svjetovne i crkvene vlasti. Koji kompromis u za sada neizvjesnim pregovorima s Prištinom crkva može prihvatiti, a da ne ugrozi vlastitu temeljnu postavku: da je Kosovo za Srbe neka vrsta Jeruzalema?

Vučićeva vlast se sa svoje strane pita do koje mjere može računati i na Crkvu u teškim odlukama. Crkva je institucija kojoj se vjeruje, pa niti jedna vlast u Beogradu ne bi mogla dugo preživjeti uz otvorenu konfrontaciju sa SPC-om. Najvjerojatnije će sljedeći patrijarh, ma kako se zvao, biti osuđen na državni zagrljaj. Kao što je vlast osuđena na povremenu mimikriju duhovnosti i unovčavanje crkvene lojalnosti. U tom modelu nema mjesta za „uzajamno priznanje" koje Priština vidi kao cilj.

Regija kao poligon

Jedina institucija sa sjedištem u Srbiji koja službeno ima direktan prekogranični pristup građanima u susjedstvu je SPC. Tako je u Bosni i Hercegovini, gdje se srpska crkva iz mnogo razloga ne može fokusirati samo na Republiku Srpsku kao beogradska politika i mora pronaći načina kako opstati i tamo gdje su Srbi politički zanemariva manjina.

Još izrazitiji je takav položaj u Hrvatskoj: svako razmetanje Beograda u povremenim sočnim čarkama s političkim Zagrebom ne poklapa se s dugoročnim interesom srpskog pravoslavlja u Hrvatskoj: pronaći način kako živjeti s povijesnim traumama. U Crnoj Gori SPC ima dvije mogućnosti: da ostane politički akter, što bi bilo loše za zemlju ili da ponudi nešto novo – strpljenje u pomirenju duboko podijeljenog društva.

Makedonska pravoslavna crkva i pola stoljeća nakon odvajanja nije autokefalna.Način razmišljanja većine u SPC-u o tom problemu vjerojatno je sličan onome što je u spomenutom intervjuu rekao episkop bački Irinej: „I to područje je zasijano nemanjićkim zadužbinama, gotovo koliko i Kosovo s Metohijom". Dakle, bit će to dug put do uspostavljanja crkvenih dobrosusjedskih odnosa.

Dodamo li popisu problema i pitanje kanonizacije Alojzija Stepinca, odgođeno na neodređeno vrijeme, neostvareni posjet poglavara rimokatoličke crkve Srbiji i poprilični zaostatak u ekumenskom djelovanju, stavljanje srpske crkve na stranu ruske crkve u sporu sa Vaseljenskom patrijaršijom, onda novi patrijarh preuzima teško breme. U vlastitom dvorištu čekaju ga slučajevi seksualnog nasilja nad djecom, nasilnog ponašanja nekih crkvenih osoba, korupcije, nedostatka vizije za SPC u 21. stoljeću.

Jedan čovjek, ma kako se on zvao, to neće moći sam.