Suvremena umjetnost "o miševima i ljudima"

Prije deset godina, u ožujku 1996. angažirani kustosi, kolekcionari i ljubitelji umjetnosti, osnovali su Berlin Biennale, smotru suvremene umjetnosti. Njihov cilj bio je svake dvije godine organizirati reprezentativnu međunarodnu izložbu suvremene umjetnosti u Berlinu. Taj privatni pothvat uporno je tražio raznorazne puteve za preživljavanje da bi konačno zahvaljujući velikodušnoj pomoći Savezne zaklade za kulturu osigurao svoju egzistenciju na dulje staze.

U berlinskoj crkvi Ivana Krstitelja već odavno nema sjedala. Sada u dvorani pompoznog zdanja u cigli stoji instalacija Gruzijca Androa Wekua, jedna ogromna kocka na čijem vrhu sjedi usamljena žena od plastike i gleda u prazno. I prikladno toj vizualnoj metafori izgubljenosti stalno se vrti elektronska tabla kakvu srećemo u zračnim lukama ili na kolodvorima. S tom razlikom što je ova deprimirajuće prazna.

«Život od kolijevke do odra – tema je ovogodišnjeg Biennala u Berlinu. Kustosi o tome u katalogu pišu: čovjek se rađa, živi i umire», samo što život ne teče nikada tako linearno. On skače, prekida se, ide u krivom smijeru, osvjetljuju ga iznenadne spoznaje. «O miševima i ljudima» izložba je koja, ukazujući na srodnost i otvarajući neočekivane asocijacije, stvara stalno izmjenjujuća rasploženja i napetosti.»

Tim riječima opisuje njemački ministar kulture Bernd Neumann najznačajniju njemačku smotru suvremene umjetnosti u godini prije documente. Naslov «O miševima i ljudima» preuzet je iz romana Johna Steinbecka koji opisuje socijalne ponore gdje više gotovo da i nema razlike između ljudi i životinja. Kustoski trio Maurizio Cattelan, Massimiliano Gioni i Ali Subotnik na tragu tog naslova prezentira publici na Biennalu koncentriranu lekciju o beznadnosti, tuzi i usamljenosti s radovima 70 umjetnika iz zemlje i inozemstva koji se mogu vidjeti u različitim zgradama povijesno značajne Auguststrasse:

«Želimo posjetiteljima ove izložbe dati priliku prepustiti se i umjetnosti i stvarnosti. I to, nadamo se, s istim intenzitetom. A kao što znate, stvarnost je ponekad zanimljivija od umjetnosti. Što, naravno, može biti i obrnuto», objašnjava jedan od kustosa Massimiliano Gioni. U Auguststrasse, u novom centru Berlina, čovjek se doslovno spotiče o poprišta značajnih događaja iz zadnjih 100 godina: tu su nekada živjeli siromašni berlinski Židovi. Tu su stvarali Alfred Doeblin i Gerhard Hauptmann, tu je Sternberg snimao svog «Plavog anđela». Kasnije, nakon '45., tu su ugurane komunističke višekatnice, između stare tvornice margarina, radionica, skladišta i privatnih kuća da bi se konačno, nakon pada Zida, tamo smjestili umjetnici i galeristi. Desetak zgrada u Auguststrasse prvi put se koriste kao izložbeni prostor: stanovi, uredi, nekadašnje konjušnice i nekadašnja škola za židovske djevojčice:

«Time kustosi ove izložbe otvaraju vrata zaboravljenih zgrada i skrivenih mjesta da bi se umjetnost pronašla tamo gdje normalni ljudi žive svoju sasvim normalnu svakodnevnicu.»

Ili su je nekada živjeli. Tako prostori postaju akteri, uz suptilnu potporu mudro insceniranih radova. Izabrali smo ono što nas je privuklo, što nam se svidjelo, jednostavno objašnjava Massimiliano Gioni, a to su radovi koji na različite načine zrcale svakodnevno ludilo kao na primjer papirići autističnog umjetnika Christophera Knowlesa, 387 minijaturnih kućica bečkog djelatnika jednog osiguravajućeg poduzeća Petera Fritza ili alkoholičarski video-radovi Gilliana Wearinga.

«Izložba se uglavnom prikazuje u prostorima koji vanjski svijet samo daju shamatski naslutiti. I to, vjerujem, puno govori o doživljaju vanjskog svijeta. To govori puno i o žarkoj želji ljudi za povlačenjem i davanjem obrisa njihovim željama i strahovima», objašnjava kustos Gioni.

U potrazi za umjetnicima koji će u svoja djela znati pretočiti životne tegobe, kustosi su na posebno plodno tlo naišli u srednjoj i istočnoj Europi. Neki od njih direktno su preuzeli motto izložbe u svojim radovima. Tako je Albanac Anri Sala snimio paraliziranog konja na rubu auto-puta, a mladi Rumunj Mircea Cantor uhvatio je trenutak klaustrofobije jednog vuka i jedne srne usred galerije.