Stvaranje slijepe ulice između Zagreba i Beograda

Javna verbalna sporenja između pripadnika državnih vrhova Hrvatske i Srbije u pojedinim fazama izgledaju kao da nikada neće prestati. Zatim se komunikacija ipak nekako primiri, do sljedeće prilike, u razmjerno pravilnim ciklusima. Stječe se tako utisak da su određene političke teme između tih dviju država jednostavno nerješive, da su posrijedi upravo kronični problemi.

Ipak, mnogi baš zato vjeruju da se radi o pitanjima kojima se namjerno obostrano manipulira. I o situaciji čije stalno krizno podgrijavanje odgovara elitama bez sadržajnijeg programa. Izuzev cilja, naravno, da zadrže politički utjecaj i ekonomsku moć čije posljedice ostaju u sjeni ovih trvenja.

Riječ je o pritom konkretnim predmetima u međunacionalnim, etnički motiviranim odnosima. Posljednjih dana i tjedana, primjerice, aktualna je bila rasprava oko državno-pravosudnih ingerencija za ratne zločine počinjene u RH devedesetih. Ali, manje je važno debatira li se o novijim primjerima ili npr. o ulozi kardinala Alojzija Stepinca u Drugom svjetskom ratu.

Bitno pitanje, u krajnjoj liniji, jest ono koje se jasno tiče (ne)mogućnosti emancipacije društva – zapravo, društava – izvan zadanih dnevnopolitičkih uvjetovanosti te vrste. Jer, zarobljenost u njihove skučene okvire već ozbiljno podsjeća na paralizu, dok razni drugi aspekti života ostaju netaknuti.

Izbjegavanje ekonomskih tema

„Točno je, mnogi političari često uopće ne žele da se te stvari ikad riješe“, rekao nam je Jozo Radoš europarlamentarni zastupnik i nekadašnji ministar obrane RH, „a njihov razlog je to što bi se u protivnom počelo govoriti o delikatnim ekonomskim temama. Oni se drže kao da su međuetničke podjele njihovo ekskluzivno leno od kojeg ne smiju odustati. Zatim se stranke forsirano dijele na domoljubne i recimo; antifašističke, što stvara dodatni jaz u samom hrvatskom društvu, dok ne znam za ono u Srbiji. No, ustvari bi jedni i drugi i treći trebali biti oboje od toga.“

Radoš smatra da odgovornost između država nije posve jednako zastupljena, iako po njemu to u konačnici nije najvažnije: „U posljednjim godinama Srbija se intenzivnije bavi poticanjem tih nemira. Istina, u Hrvatskoj se relativizira ustaštvo, kao da nema patriotizma bez toga zla. No činjenica je da je danas u Srbiji baš državno vodstvo sklono ekstremu, ili je to bilo još donedavno, a u Hrvatskoj radikalna desničarska stajališta u novije doba više podržavaju marginalne skupine.“ Konačno, postoji li ikakav način da se zakorači izvan te naizgled začarane situacije nalik onom susretu dvaju jaraca na brvnu?

„Gledano iz Hrvatske, jasno je da ne možemo mijenjati Srbiju. Ali možemo svojim boljim postupanjem utjecati da i ona bude bolja. Velike, matične političke stranke i druge veće državne institucije morale bi se prema osjetljivim temama postaviti čvrsto i jasno, bez npr. zamuckivanja o karakteru NDH. I to bi stavovima marginalnih skupina neformalno, ali faktično oduzelo pravo građanstva, a ovo sad više podsjeća na slijepu ulicu. Takvo bi postupanje oduzelo snagu i lošim tendencijama srpskih političara. Za dosljednost u tome, međutim, bio bi nam potreban konsenzus unutar domaće elite“, kaže Jozo Radoš.

Pamet u trubi

S druge strane, beogradski medijski analitičar Miloš Vasić drži kako međudržavne prepirke na etničkim relacijama uopće nisu slučajne i nenamjerne. Po njegovu mišljenju, elite to i rade da bi najbitnija ekonomska ili socijalna pitanja ostala netaknutima. Današnje elite su upravo i formirane prema tom interesu, a još korak dalje i moglo bi se reći da su na valu njihove materijalne koristi uvelike potaknuti sukobi između Srbije i Hrvatske prije četvrt stoljeća. „Oni znaju da će na vlasti ostati sve dok pouzdano funkcioniraju njihove spojene posude nacionalizama, po cijenu nove krvi“, uvjeren je Vasić.

„Tu u Srbiji vidno je užasavanje zbog nedavne rehabilitacije Alojzija Stepinca“, nastavlja on, „dok se na rehabilitaciju četničkog zločinca Draže Mihailovića gledalo kao na nešto najnormalnije. Kao, eto, to je demokracija. No ja moram reći da nije isto je li posrijedi kardinal Stepinac, ili Branimir Glavaš i Miro Barešić. Slučajeve treba ipak odvajati, da ne ulazimo sad u pojedinosti. Evo, sad hoće da rehabilitiraju i Milana Nedića, valjda je i to demokracija, pa sve može. A po meni je on počinio čak i veće zlo nego Mihailović, on je dakle naša veća nacionalna povijesna sramota, možda najveća.“

Ovaj politički komentator iz Srbije sve takve tendencije naziva "podgrijavanjem etničke pornografije" koja predstavlja najbolji način za skretanje javne pažnje s realnog života. Vasić stoga podsjeća na staru židovsku poslovicu – kad se barjak razvije, sva je pamet u trubi. „Vode nas pileći mozgovi, ali oni barem znaju u tome naći svoju materijalnu korist. Bojim se da će tako i ostati, dok narod ne dobije ili sam organizira neku zdravorazumsku, pristojnu političku snagu koja će na dnevni red staviti neke univerzalne društvene vrijednosti“, zaključuje Miloš Vasić.

Obožavanje nacije i države

Konačno, u svjesnu namjeru kod poticanja napetosti vjeruje i Nebojša Blanuša s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. On smatra da je posrijedi osnovni okvir političke artikulacije, kako na ekstremima, tako i u centru: „Jedino što ovi prvi otvoreno govore ono što potonji kao tobožnji umjerenjaci samo misle.“ To po njemu počiva na nekritičkoj divinizaciji nacije i fetišizaciji države. „U takvom crno-bijelom imaginariju je nemoguće razborito misliti o prošlosti, učiti iz nje, nego se k tome vrlo površno shvaćaju sukobi prethodnih generacija i nastoji uspostaviti priča koja bi trebala vrijediti i za njih i za nas, a to je apsurdno jer je kontekst potpuno različit“.

Uz ideološku manipulaciju radi mobilizacije biračkog tijela na jeftin i emocionalno djelotvoran način, Blanuša na djelu vidi pozitivnu identifikaciju s fašizmom i popratni povijesni revizionizam. „Sramotni su to proizvodi nacionalne politike u obje zemlje – i hrvatski i srpski 'derneci' samo su vrh sante leda i njihov krajnji ideološki izričaj. Neki misle da je samo potrebno čekati da se strasti i budale ispušu. Ja mislim da nam treba jasna politika suočavanja s prošlošću, no za to treba političke hrabrosti. A po tom pitanju većina političara i nositelja utjecaja danas u ovim zemljama ipak su kukavice i konformisti“, rekao nam je ovaj zagrebački politolog.