„Nema karakter genocida i točka“

25 godina nakon srebreničke tragedije i 16 nakon objavljivanja izvještaja Komisije o događajima u Srebrenici i oko nje u razdoblju od 10. do 19. srpnja 1995. , odnos prema ovom događaju je skoro pa isti. Možda i gori. Većina građana zna o čemu se radi, ali o tome nerado govori. Ne zato što ne želi, već jer to i dalje nije ispravno u onoj mjeri kako bi trebalo biti. Sve to rezultat je politike koja se provodi u RS-u i odnosu prema ovom pitanju.  Deklarativno, službena Banjaluka nikada nije negirala postojanje zločina u Srebrenici, ali ga je istovremeno pripisivala pojedincima, bez stavljanja odgovornosti cijelom narodu. Sporna je jedino kvalifikacija zločina, s obzirom da „genocid" nije prihvatljiv. Osim 2007. godine, kada je tadašnji predsjednik Vlade, Milorad Dodik to potvrdio. I samo tada.

Genocid ili zločin

„Ja znam savršeno dobro što je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u Haagu i to je nesporna pravna činjenica”, rekao je Dodik 2007.

Zašto je i dalje problem kvalifikacija genocida, odgovor je veoma jasan, smatra Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora BiH.

„Vlastima jednostavno to ne odgovara. Nije im odgovaralo ni suočavanje s istinom nego je nastavljeno da iz zločina ili genocida izvlače korist. Suština je u tome da je veoma profitabilno baviti se ovim pitanjem na ovaj način i biti na istom mjestu već 25 godina“, kaže Todorović navodeći da istu odgovornost za to ima i vlast i građani.

„Mi možemo reći da vlast manipulira građanima, ali to nije u potpunosti točno. Vlast i građani su tu u potpunosti u istoj liniji, a ta linija je relativizacija zločina i dosipanje soli na ranu“, kaže Todorovoić.

Samo o zločinima pričamo 25 godina

Odnos prema pitanju Srebrenice je različit i kod građana. Najviše ljudi na pitanje da iskažu svoj stav  o tome i dalje ne želi govoriti. Ostali, koji su u manjini ili smatraju da se treba baviti žrtvama svih nacionalnosti ili ne vide ništa sporno u viđenju toga kao zločina.

„Srebrenica... pa ne znam što da ti kažem, mi govorimo samo o žrtvama, nije više bitno čije su i koliko ih je. Koliko si rekao da je prošlo, 25 godina, pa ja samo o tome slušam već 25 godina. Mi samo nešto obilježavamo. Da li će nekom biti bolje ako ja kažem da se dogodio zločin ili genocid, da li će to išta promijeniti. Dogodio se strašan zločin tamo, nema čovjeka koji to ne zna, ali ne znam što sad treba ja da uradim da me ne bi netko i dalje pitao kao gledam na Srebrenicu. Kako ću gledati. Kako normalan čovjek može gledati na to“, kaže Rade iz Banjaluke.

Vlada RS-a je još 2004. godine usvojila izvještaj Komisije o događajima u Srebrenici i oko nje, u kojem je utvrđeno da su počinjeni zločini u razdoblju od 10. do 19. srpnja 1995., ali je 2018. godine, samo nekoliko mjeseci pred izbore, izvještaj stavljen izvan snage u Narodnoj skupštini, nakon čega su formirane dvije komisije, jedna za Srebrenicu i jedna za Sarajevo. Iako su izvještaji trebali biti završeni u ožujku ove godine, njihovo objavljivanje prolongirano je za jesen, slučajno ili ne, nakon izbora.

Nezadovoljstvo u RS-u, kažu u Republičkom centru za istraživanje rata i ratnih zločina proizlazi iz neefikasnosti pravosuđa i neprocesuiranja ratnih zločina prema Srbima u Podrinju u proteklom ratu.

Zločin je bio

„Nije sporno da su se dogodili određeni događaji i da su počinjeni zločini, ali taj zločin u srpnju 1995. godine nema karakter genocida koji se nametnuo kroz javni diskurs u političkim strukturama i prije presude suda u Haagu. Haag je samo verificirao tu priču“, kaže direktor centra Milorad Kojić, kategoričan u stavu da nitko iz RS-u neće osporiti nijednu žrtvu, ali da se neće dopustiti osporavanje srpskih žrtava. „To nema karakter genocida i tu je točka“, kaže Kojić.

Dakle, ne radi se uopće o negiranju postojanja zločina već njegove kvalifikacije. S druge strane, analitičarka Tanja Topić smatra da oko cijelog ovog pitanja postoji neka vrsta zavjera šutnje oko ljudi koji nisu spremni suočiti se s onim što se dogodilo u Srebrenici. Taj model nespremnosti da se razgovara o ovom, prenesen je i na građane, kao i priča oko eventualnog pokretanja postupka legitimiteta Republike Srpske i njezinog daljeg postojanja, ukoliko bi se priznala kvalifikacija genocida.

„Ta vrsta sumnje sigurno postoji, ali isto tako, ovakvim stavom otvarate prostor da se ta etiketa genocidnosti pripisuje cijelom narodu, što isto tako nije točno i ne doprinosi kritičkom odnosu prema događajima devedesetih“, kaže Topić.

Težnja ka ukidanju Republike Srpske

„To je ustvari ta namjera koja je kreirana na takav način da u suvremenom europskom društvu, kako ga zovu, ne može egzistirati bilo koja država ili entitet koji se zasniva na genocidu. To je ta težnja i ja sam siguran da upravo ta upornost održavanja te kvalifikacije, koja ne odgovara činjeničnom stanju, jest težnja ka ukidanju RS-a", kaže Kojić.

16 godina nakon izjave, sada srpskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorada Dodika da se u Srebrenici dogodio genocid, ta kvalifikacija danas ne postoji u političkom vokabularu ljudi okupljenih oko vlasti. Slično je i s oporbom, koja je posljednjih godina shvatila da joj to može samo odmoći u političkoj borbi za vlast, iako je pitanje postoji li ona još uopće kao relevantna politička snaga u RS-u.

Osim brojeva stradalih u Srebrenici s kojima se također licitira i negiranja genocida, ne postoje bitnije razlike u viđenju srebreničke tragedije između Sarajeva i Banjaluke. Ipak, bit svega je da ovo pitanje bude iznad dnevne politike, da u fokusu budu obitelji žrtava i odnos prema žrtvama s obje strane, kaže Todorović.

Nedopustiv pokušaj relativizacije

„Potpuno se gubi iz vida da se tu radi o nekoliko tisuća mrtvih, ubijenih osoba. Ne možete to svesti na dnevnu politiku jer je to ponovni zločin. To je civilizacijski i ljudski nedopustivo. Mnogi bi trebali stidjeti se onog što su radili u pokušaju relativizacije. Pomak bi se mogao dogoditi onog trenutka kada bi RS mogao reći, da, to se dogodilo i mi ćemo pokušati da sa što više činjenica damo doprinos da se utvrdi istina. Da se preuzme odgovornost i procesuiraju ljudi koji su odgovorni za to, a ne da se slave kao heroji ili da odlučuju o bilo čemu“, zaključuje Todorović.