Srbija pod pritiskom kocke

Reklame za kladionice, kockarnice i razne igre na sreću se u Srbiji pojavljuju na televiziji, mnogim internet stranicama, društvenim mrežama, a poneka ponuda stigne i elektronskom poštom. Poznato je da su u Srbiji najpopularniji lutrija, loto, tombola, sportska prognoza, srećka, listić, sportsko klađenje ili igra na automatima.

Zašto to u Srbiji nije regulirano? Jer ipak je i tamo ograničeno oglašavanje drugih oblika ovisnosti kao što su alkoholna pića ili duhanski proizvodi.

Senka Kostić iz Društva psihologa Srbije se zajedno sa prof. dr Oliverom Toškovićem obratila javnosti otvorenim priopćenjem. „Osnovni cilj ovog priopćenja jest usmjeriti pažnju javnosti na negativne učinke koje reklamiranje igara na sreću može imati na mentalno zdravlje ljudi, posebno mladih. Ako se pogleda sadržaj reklama, jasno je da su one sročene da predstave igre na sreću kao bezopasni oblik zabave koji je lako dostupan svima, a s druge strane se ističe kako sudjelovanje u igrama na sreću od nas može napraviti neizmjerno bogate ljude i korjenito nam promijeniti život. Ovakva promocija je loša u svim sferama društva, može biti i dodatno alarmantna obzirom na naš životni standard”, izjavila je za DW.

Posve isto kao i alkohol ili droga

Reklamiranje igara na sreću tek kao „zabavu" pri čemu se naglašava rizik, neizvjesnost i odvažnost baš kod mladih može potaći želju da se u tome okušaju. Sama činjenica da im je to teoretski zabranjeno dodatno povećava izazov.

„Iskušenja" vrebaju sa svih strana, nitko nije siguran niti ako gleda film na internetu, pokuša poslušati muziku ili posjeti društvene mreže.

Davno je poznato kako su igre na sreću na visokom mjestu oblika nesupstancijalnih ovisnosti, ali je to ovisnost podjednako snažna kao i od narkotika ili alkohola: ako se i gubi u igri, stalno je prisutna nada vratiti gubitak. A ako se i ponekad dobiva, uzbuđenje izaziva snažnu želju da se sve ponovo doživi.

Dr Đorđe Vučković je specijalista psihijatrije nam kaže kako su ovisnici igara na sreću tek izuzetno rijetko motivirani sami potražiti pomoć. Najčešće ih na to tjera njihova obitelj ili poslodavac.

Kaže da je imao nekoliko slučajeva ljudi koji su mu se obratili ambulantno. Kod njega su sve to bili muškarci u 30-tim i 40-tim godinama, ali makar rjeđe, takvih ovisnika ima oba spola i svih dobnih skupina: „Simptomi koje pacijenti navode su najčešće razdražljivost, teškoća koncentracije, gubitak zanimanja za druge sadržaje, nesanica, povlačenje u samoću od drugih ljudi. Naravno, tu su problemi unutar porodice i neposrednog socijalnog okruženja, financijski problemi, ponekad i kriminalne aktivnosti" kaže Vučković. Sve su to identični simptomi za baš sve oblike ovisnosti, ali u Srbiji takve osobe jedva imaju gdje uopće potražiti pomoć: „Koliko znam, samo u Institutu za mentalno zdravlje u Beogradu postoje grupe za odvikavanje od ove vrste ovisnosti".

Samo 200 metara do iskušenja

Psihijatar također smatra da osobno ima dojam kako je taj problem znatno veći nego što pokazuje praksa. I to je tipično za ovisnost: nitko uopće ne želi priznati svoju slabost i da je već ovisan tako da su sive brojke ovisnika mnogostruko veće. S druge strane, broj kladionica je u Srbiji posljednjih desetak godina eksplodirao, nalaze se na najluksuznijim lokacijama i agresivno se reklamiraju.

„Ne bih rekao niti da oštro paze jesu li su mušterije starije od 18 godina. Sve u svemu, to je veoma dostupan porok koji je u Srbiji nedovoljno zakonski reguliran", smatra doktor Vučković. Zakon u Srbiji barem propisuje kako igračnica ne smije biti udaljena manje od 200 metara od škole - inače im porezna uprava mora oduzeti dozvolu za rad. Ali metri udaljenosti ne jamče da školarci neće zalaziti u njih.

Uglavnom sitniš, ali i ozbiljan novac

To smo provjerili u jednoj od nebrojenih igračnica: „Naš kasino nije velik, dnevno dođe oko 30 ljudi. To su uglavnom ljudi srednjih godina, ima dosta i penzionera. Dolaze i mladi koji dobivaju džeparac od roditelja, ali osobama mlađim 18 godina ulaz je zabranjen", kaže nam zaposlenik igračnice.

Dvadesetak mu je godina i posao mu je biti dostupan posjetiteljima, služiti im piće, uključiti igraće automate i promijeniti novac u potrebne kovanice. Kaže da se najčešće igra poker, „popularne voćkice", Black Jack i rulet.

„Prosječno, novac koji igrači ubace u aparate je od 500 do 1000 dinara (4 do 8,5 eura), ali događa se da bude i veći iznos novca u igri, čak i preko tisuću eura. Kada se dogodi incident, prvo igrača zamolimo da se smiri, ako odbije, zamolimo ga da izađe, ako ne, onda već kontaktiramo policiju. Posjete nas i poznate ličnosti, to su uglavnom poznati pjevači i muzičari s estrade”, kaže nam djelatnik u igračnici.

U reklamama za igre na sreću se sve češće pojavljuju i poznate ličnosti i influenceri s društvenih mreža, dakle baš one osobe koje su uzor mladima: „Nastup javnih osoba u reklamama je uobičajena stvar jer su one mladima često uzori, model za usporedbu i tako se reklamirani proizvodi povezuje s idealom i bolje prodaje. Ali u ovom slučaju nije problem tko sudjeluje u reklami, nego zakonski okvir i društveno okruženje koje dozvoljava reklamiranje kladionica i kockanja. Pitanje je kako smo i zašto smo kao društvo stvorili  atmosferu u kojoj je sasvim normalno snimati reklame ovakvog sadržaja", smatra psiholog Senka Kostić.

„Velika koncentracija kladionica, osobito trend da je u kockarnici i kafić, svakako povećava vjerojatnost posjetiti kladionicu i 'zagristi' mamac neke od igara. Ako tome dodamo ekspanziju reklama igara na sreću, jasno je kako je pitanje dana kad će igre na sreću postati uobičajeni način ponašanja - ako već i nisu”, smatra  Kostić.