Srbija: borba protiv kriminala ili protiv oporbe?

Potencijalni bankovni računi predsjednika Stranke slobode i pravde (SSP) Dragana Đilasa pretvorili su se u prvorazrednu političku temu u Srbiji. Iako je uložen znatan napor da se čitava operacija prikaže kao neovisna istraga pojedinih režimskih medija, tajming čitave operacije pokazuje da je prije svega država tragala za računima oporbenog političara.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je još tijekom svog posjeta Ujedinjenim Arapskim Emiratima od 10. do 12. ožujka, upitao vođu SSP-a Dragana Đilasa ima li račune na Mauricijusu i u Švicarskoj, nakon čega je takozvana istraživačka ekipa „Večernjih novosti“ nekoliko dana kasnije krenula s opširnom pričom o detaljima Đilasovih računa širom svijeta.

(Zlo)upotreba državnih ovlasti

Vođa SSP-a sve te navode je opovrgao, najprije se pozivajući na nepostojeći račun u nepostojećoj Deutsche Bank na Mauricijusu, kao i nepostojećoj tvrtki u Švicarskoj, najavivši pritom kaznene prijave zbog falsifikata, ali predstavnici države su nastavili s optužbama i najavili istragu.

Uprava za sprječavanje pranja novca Srbije, koja je dio Ministarstva financija, tako najavljuje da se ta služba, „na osnovi dokumenata ’Večernjih novosti’, već obratila partnerskim službama u inozemstvu zbog indicija za izvršenje nekoliko kaznenih djela, prije svega utaju poreza, pranje novca i prikrivanje stvarnog vlasništva“. Ta služba se pri tom poziva na pomoć Egmont-grupe, tijela koje čine 164 financijsko-obavještajne službe, članice (Financial Intelligence Units – FIUs). Ona osigurava svojim članicama platformu za sigurnu razmjenu financijsko-obavještajnih podataka i stručnih znanja za borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma.

Ako je prilično jasno da je država već imala podatke o računima Dragana Đilasa i da se istraga otvara tek sada, nakon navodnih medijskih spoznaja, postavlja se pitanje kako se do nekih bankarskih podataka došlo ako oni nisu bili rezultat neke službene istrage.

„Nije možda toliko važno je li riječ o političarima ili običnim građanima, ali pretpostavljam da je kroz neku međunarodnu pravnu pomoć moguće dobiti takve podatke, iako je u većini zemalja potrebno obrazložiti koja je osnova da se to prikuplja“, ističe za DW Zlatko Minić iz organizacije „Transparentnost Srbija“.

„Naravno, strana od koje se ti podaci traže najvjerojatnije neće ulaziti u motive vlasti, točnije je li u pitanju neki politički interes, ili zaista postoje indicije o nekom kaznenom djelu“, nastavlja Minić. „Vidjeli smo to i na slučaju istraživanja pojedinih novinara i nevladinih organizacija, nakon čega su pojedine međunarodne organizacije upozorile da se to ne bi trebalo koristiti kao vid političkog pritiska."

Politički motivi istraga

Sugovornik DW-a zapravo skreće pozornost na slučaj kada je Uprava za sprječavanje pranja novca u srpnju 2020. od banaka u Srbiji zatražila uvid u financijske transakcije 57 organizacija i pojedinaca iz civilnog društva i medija, ali se tu našao i jedan oporbeni političar – Vuk Jeremić, predsjednik Narodne stranke. Vlast se pravdala da je riječ o rutinskoj provjeri, ali to objašnjenje nije zadovoljilo specijalne izvjestitelje Ujedinjenih naroda za zaštitu i unapređenje ljudskih prava u borbi protiv terorizma, koji su takav potez vidjeli kao jasan znak „da Srbija zloupotrebljava zakone protiv financiranja terorizma, da potkopava i ograničava rad nevladinog sektora i medija. To je zloupotreba ovlasti kako bi država dobila podatke o onima koji prate rad vlasti i suzbijanje slobode govora".

Tim povodom se nešto kasnije oglasilo i Međudržavno tijelo za sprječavanje pranja novca (FATF), koje u svom priopćenju navodi da je „FATF ustanovio da Srbija, prema međunarodnim standardima, nema pravo tražiti ovakve podatke bez osnovane sumnje da te organizacije sudjeluju u financiranju terorizma".

Tajnost dostupna svima

Dodatnu sumnju da je riječ o političkim pritiscima, ne samo kada je riječ o računima Dragana Đilasa, smatra Zlatko Minić, pojačava i činjenica „da nekim podacima barataju i ljudi iz politike koji nemaju veze s istražnim organima. Takav primjer smo imali nedavno kada je zastupnik Aleksandar Martinović govorio o članovima organizacije CRTA i o tome gdje žive i što posjeduju".

Dodatno pitanje je da li ti državni organi jednako brižno rade u svim slučajevima: „Prisjetit ćemo se nekih slučajeva gdje je ministar financija Siniša Mali, u čijem Ministarstvu se nalazi Uprava za sprječavanje pranja novca, prodao firmu preko poreznog raja – što zaista budi sumnju u pranje novca – a istražni organi zaključili da nema osnove da se to istražuje“, napominje Zlatko Minić.

Kada je riječ o aktualnom ministru financija Siniši Malom, to nisu njegovi jedini sumnjivi poslovi i transakcije, ali za sve njih važi isto: svi oni su na višegodišnjim „provjerama" u tužilaštvu i Agenciji za borbu protiv korupcije.

Koordinirana politička akcija

Vlasti u Srbiji u svakom slučaju u svoju obranu uglavnom navode poštivanje zakona, obranu poreznog sustava ili već neko slično poštivanje propisa kojem se načelno ne može mnogo toga prigovoriti. Zlatko Minić kaže da „javnost zaista očekuje odgovore na neke indicije i traži od vlasti da bude proaktivna, ali zaista je licemjerno da se svi resursi sada koriste protiv Dragana Đilasa, o kojem već nekih sedam ili osam godina slušamo da je ukrao nekih 619 milijuna eura. Mi u ’Transparentnosti Srbija’, recimo, imamo nekih 20 slučajeva koje smo istraživali, i na koje se nije reagiralo i nisu se istraživale sumnje, bilo da je riječ o pranju novca ili nekim drugim kaznenim djelima".

„Uvijek, dakle, postoji ta sumnja što je zaista budno djelovanje, a što je zapravo djelovanje u sklopu jedne koordinirane političke akcije čiji je cilj da se kompromitira neki medij, nevladinu organizaciju, političkog protivnika, ili nekog pojedinca", naglašava sugovornik DW-a iz „Transparentnosti Srbija".

Osnova sumnje i kriteriji

Kako dakle pomiriti potrebu da javnost na transparentan način sazna nešto više o mogućim financijskim malverzacijama i prekršajima i potencijalnu političku zloupotrebu zakonskih propisa gdje su na meti samo kritičari vlasti? Zlatko Minić ističe da se možda „ne može računati na punu transparentnost u svakom trenutku, ali u nekoj fazi postupka se neke informacije moraju podijeliti s javnošću: koja je bila osnova sumnje i koji je kriterij na temelju kojeg se određuje što će i tko će biti provjeravan".

Dodatni problem je izrazita zatvorenost Ministarstva financija i Porezne uprave, dodaje Minić. „Na zahtjeve za slobodnim pristupom informacijama koje im šalje ’Transparentnost Srbija’ najčešće se ili uopće ne odgovori, ili dobijemo rješenje da se odbija odgovor uz obrazloženje da je riječ o tajnom postupku u skladu s poreznim propisima. To se primjenjuje čak i za pitanja, recimo, koliko su dana porezni inspektori radili na terenu – znači nešto što nema veze s identitetom pojedinačnih obveznika ili nekakvim tajnim podacima“, zaključuje Zlatko Minić.