Smrt svestranog inovatora i strastvenog glazbenika

Kagel je slovio kao umjetnik sklon eksperimentiranju, držao je do tradicije a istovremeno je bježao od nje: „Tradicija je plodno tlo za nešto novo. Novi trenuci ne nastaju samo tako. Ništa ne postoji bez poveznice s nečim starim", govorio je. Smatrao je da postoji nesporazum između moderne i postmoderne. Postmoderno umjetničko razdoblje po njemu nije negacija moderne, već potvrda tokova moderne umjetnosti, samo drugim sredstvima.

Sam svoj majstor

Njegov put ka glazbi ga nije vodio utabanim stazama, on nikada nije pohađao glazbeni konzervatorij. Ranih 20-ih godina njegova je obitelj pobjegla iz Rusije pred progonima židova. Njihov tadašnji cilj je bila Argentina. Buenos Aires je u to vrijeme slovio kao fascinantna kulturna metropola. Mnogi glazbenici, skladatelji su se susretali u tom gradu. Židovski mislioci i pisci su obilježili duhovno ozračje tog vremena. Kagel je privatno učio svirati glasovir, čelo, orgulje, pohađao je tečajeve pjevanja, dirigiranja i glazbene teorije, istraživao je povijest književnosti i filozofije. Postao je član Društva nove glazbe u Buenos Airesu i sam je uskoro počeo skladati novu glazbu.

Umjetnik i učitelj

1957. je sa stipendijom u džepu došao u Köln u Studio za elektronsku glazbu zapadnonjemačkog radija WDR-a. Taj studio mu je ubrzo postao nova domovina. Od 1960. su uslijedili nebrojeni pozivi da predaje na akademijama te kao umjetnički voditelj sudjeluje na raznim glazbenim festivalima. Od 1974. je u Kölnu radio kao profesor za glazbeno-scensku umjetnost na visokoj školi za glazbu. Pored skladanja, pedagoški rad je u njegovom radnom vijeku uvijek zauzimao puno prostora: „U Kölnu sam 27 godina bio učitelj i morao sam se baviti tim pitanjem. Kako prenijeti znanje učeniku koji zna manje od vas? Kako prepoznati njegove misli?“

Hvatač zvuka štapova

Kagelov opus obuhvaća više od 200 djela, među njima 30 kazališnih predstava, 20 filmova te mnogobrojne radio drame. Nije se kao mnoge njegove kolege 50-ih i 60-ih godina želio usredotočiti samo na glazbu već je uvijek pokušavao proširiti svoj horizont i stvoriti umjetnost od pukih događanja oko sebe. U skladbi „Pas de cinq“ je primjerice točno zabilježio korake glazbenika koji su imali zadatak hodati sa štapovima preko podija koji se sastojao od podloga koji različito zvuče.

Od 1980. Kagel se u svom opusu okrenuo prema klasici i romantizmu. I pored mnogih nagrada i priznanja koje je Kagel dobio u cijelom svijetu za svoja djela, praizvedba svake njegove nove skladbe je za njega predstavljao izazov: "To je uvijek uzbuđenje. Prva proba jedne skladbe koju ste napisali - to je nevjerojatno iskustvo. To može biti potvrda kako ova ili ona ideja jest ili nije uspjela. Na praizvedbi u stvari doživite tren istine o vašem izumu.“