Ukrajina budi stare traume

Odjednom se sve vratilo i to „jedan kroz jedan", kaže za DW Reinhild Handt. „Strah kod nas koji smo kao djeca preživjeli rat nikada ne nestaje. Uvijek ga nosimo sa sobom. Ja ta sjećanja tjelesno osjećam“, kaže 84-godišnjakinja koja je Drugi svjetski rat doživjela kao dijete.

Danas Reinhild Handt živi u Berlinu. Rođena je u Meißenu, na istoku Njemačke. Taj grad je u blizini Dresdena, koji je krajem rata gotovo u potpunosti razoren američkim i britanskim bombama.

Kada je Njemačka 1939. godine započela Drugi svetski rat Reinhild Handt je bila tek rođena. Kasnije, tijekom rata, ona je s odraslima bježala u sklonište, čula je zavijanje sirena, kasnije, pred kraja rata je na ulicama vidjela leševe. Ali naravno nije mogla razjeti to se to dešava, zbog čega mora ići u mračno sklonište i zašto padaju bombe.

Ta sjećanja uvijek nosi negdje u sebi, a sada su zbog Putinove invazije ona ponovo izašla na površinu. Brutalna Hitlerova invazija kojom je započeo Drugi svjetski rat i sadašnja invazija na Ukrajinu ne mogu se usporediti – ali slike su vrlo slične, nameću se usporedbe. „Razoren Dresden u pepelu i šutu me podsjeća na Ukrajinu. Kada vidim slike iz Ukrajine, uvek pomislim da je i Dreszden tako izgledao", kaže Handt.

Okidač traume

Psihologinja Sabine Tschainer-Zangl je razgovarala s nekoliko desetaka ljudi u dobi između 83 i 100 godina u okviru istraživačkog projekta koji je fokusiran na rat u Ukrajini. „Oni uvijek povlače paralele i iskazuju žaljenje prema ljudima iz Ukrajine", kaže Tschainer-Zangl .

„To se stručno zove 'okidač traume'. Naša osobna traumatična iskustva su u središtu našeg iskustva i našem umu teško pada ne vraćati se na to iskustvo“, kaže psihologinja za DW. „U razgovorima doživljavam očajne ljude, doživljama da ljudi plaču."

Emocije se nisu probudile samo kod onih koji su osobno preživjeli Drugi svjetski rat. Tschainer-Zangl kaže da u Njemačkoj oko 30 posto ljudi starijih od 67 godina ima neke traume koje se pojavljuju u starosti. U Švicarskoj je takvih, kaže, oko 10 posto.

To je povezano s činjenicom da je Njemačka bila država koja je činila zločine i koja je svijetu nanela ogromnu štetu. „Osjećaj sramote, krivice i grižnje savjesti – sve su to tabui koji onemogućavaju preradu traume", kaže psihologinja.

Klaus Gradowski ima 74 godine i spada u generaciju poslijeratne djece. Kao mali se igrao u ruševinama Berlina, a jedno vrijeme je čak živio u tada razorenom dvorcu Bellevue, danas velebnom sjedištu njemačkog predsjednika. „Slike iz Ukrajine mi djeluju još gore nego ono što sam tada vidio kao dijete u Berlinu", kaže Gradowski za DW.

On strahuje od proširenja sukoba: „Možda će doći do svjetskog ili nuklearnog rata. Bojim se da onda od svijeta ništa neće ostati." I Reinhild Handt se boji: „Strah me je od atomskog rata. Uopće ne isključujem tu mogućnost. Ukoliko se to desi, neću ići u sklonište. Ukoliko dođe do atomskog rata, ostat ću vani, da odmah nestanem."

Strah od svjetskog rata

Da rat utječe na svakodnevnicu ljudi svih generacija, pokazuje i anketa koju je na uzorku od 5.000 ljudi za magazin „Spiegel" proveo institut Civey: od atomskog rata strahuje čak 55 posto ispitanika, svjetskog rata se boji 62, a 41 posto osjeća psihičke posljedice zbog rata u Ukrajini: nesanicu, osjećaj bespomoćnosti i strah.

Strah, ravnodušnost, mirenje sa sudbinom, fantazije o kraju sveta… Sve je to izazvano ratom koji se odigrava na samo 1.400 kilometara od Njemačke i koji svakodnevno odnosi ljudske živote.

Za psihologinju Ingrid Wild-Lüffe, koja se bavi istraživanjima trauma i traumatičnih iskustava, to nije iznenađenje: „Slike rata izazivaju osjećaj gubitka kontrole. To u ljudima izaziva strah i dovodi do trauma", kaže ona za DW.

Što je moguće poduzeti protiv tog osjećaja straha, protiv tih uspomena koje nadiru?

Reinhild Handt ima oprobanu metodu: „Samo jednom dnevno gledam vijesti, zbog osnovnih informacija", kaže. Psihologinja Tschainer-Zangl smatra da je to dobar sistem. A i razgovor pomaže: „Preduvijet je, naravno, da se razgovor vodi sa stručnim ljudima."

Ono što je nedavno doživjela u jednom staračkom domu ju je pak šokiralo: tu je jedna njegovateljica uključila televizor kako bi svi gledali izvještaje o ratu. „To je loš pristup."

Rat nije rješenje

Reinhild Handt su razgovori o Ukrajini, o ratu i sjećanjima veoma uznemirili . Umorna je, kaže nam. Ali nešto ipak želi reći za kraj, nešto što je tišti: „Jako sam tužna što ljudi do danas nisu naučili razumno se odnositi jedni prema drugima. Jednostavno ne želim i ne mogu povjerovati da bi rat trebao biti neko rješenje."

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu