Silovanje kao ratno oružje

U bolnici Zahra vlada gužva. Bolničari i medicinske sestre u bijelim mantilima užurbano hodaju kroz hodnike. Ta klinika u Tripoliju na sjeveru Libanona je mjesto na kojemu sirijske izbjeglice dobivaju pomoć. U prizemlju je organizacija "Liječnici bez granica" smjestila svoju ordinaciju s besplatnim uslugama. Pacijenti sjede na crnim plastičnim stolicama i strpljivo čekaju da ih primi Maha Naja. Većina pacijenata su, priča ova libanonska liječnica, žene. Mnoge od njih imaju psihosomatske bolove, prije svega su to glavobolja i bol u leđima. Obolijevaju zbog brige za članovima svojih obitelji u Siriji ili zbog tuge i gubitka njihove egzistencije u domovini. Jedne pacijentice se Naja vrlo dobro sjeća. Stalno je imala napadaje plača i pričala je kako je silovana. Bila je trudna i inzistirala je na pobačaju.

Maha Naja ju je uputila jednoj ginekologinji. Nikad se više nije vratila kod nje. "Očito ne želi pričati o tome. Vjerojatno ju je strah da će to netko saznati. U našem društvu silovanje važi kao velika sramota", objašnjava liječnica.

Veo šutnje

To potvrđuje i Mohamed Mustafa. Taj 27-godišnji sirijski liječnik već godinu dana živi u Libanonu i brine se u Tripoliju za sirijske izbjeglice. Vrlo rijetko se dogodi da žene ili djevojke pričaju o doživljenom nasilju, kaže on. Nekoliko žena mu se međutim ipak povjerilo - njih šest. Došle su iz središnje Sirije, iz Homsa i okolice. Bile psihički vrlo uzdrmane i htjele su pobačaj: "Poslao sam ih u libanonske bolnice. Većina ih je uspjela pobaciti."

Ni Mohamed Mustafa te žene nikad više nije vidio. Smatra da je malo vjerojatno da je ijedna od potražila psihološku pomoć.

Organizacija za ljudska prava Human Rights Watch u okviru izrade jednog opširnog izvješća registrira praksu seksualnog nasilja u Siriji. Dokumentiraju se izjave očevidaca i žrtava koje su tijekom boravka u sirijskim zatvorima ili pri racijama u stambenim naseljima doživjeli ili vidjeli silovanja. Prema dosadašnjim istraživanjima te organizacije su počinitelji vojnici te pripadnici sigurnosnih snaga i paravojnih postrojbi vjernih režimu.

Statistike ili procjene o razmjeru silovanja u Siriji ne postoje. Ni u susjednim zemljama poput Libanona ili Jordana, u koje su u protekle dvije godine pobjegle stotine tisuća Sirijki, nema brojki o žrtvama silovanja. Mnogi ljudi u Siriji i dalje žive u strahu da bi oni ili njihovi ženski članovi obitelji mogli postati žrtve seksualnog nasilja, zbog čega se odlučuju na bijeg. To je potvrdila i jedna studija međunarodne organizacije Rescue Inernational Committee, koja je provedena u suradnji s libanonskom udrugom abaad.

Zbog straha od silovatelja u izbjeglištvo

Roula Masri je sudjelovala u izradi te studije. Ona je ispitivala sirijske žene, koje su izbjegle na sjever i istoku Libanona. Mnoge su čule priče o tome da su muškarci upadali u kuće i silovali majku i kćerku pred očima cijele obitelji, navodi Masri. Ona prenosi da su joj žene iz Alepa pričale i da seksualno napastvovanje nije rijetkost ni na kontrolnim punktovima. Zbog takvih nasrtaja ili straha od napastovanja ljudi žive u stalnom nemiru te u sve većem broju bježe iz Sirije. "Seksualno nasilje protiv žena je jedno od glavnih obilježja toga sukoba", izravno poručuje Roula Masri. A kad stignu u Libanon, traumatizirane Sirijke, bilo da su traume prouzročene seksualnim ili nekom drugom vrstom nasilja, jedva da se mogu nositi s tim, dodaje Masri i ističe da je pritom u središtu pozornosti psihičko preživljavanje, kao na primjer kod Salam. Ta žena dolazi iz Homsa i prije šest mjeseci je izbjegla u Libanon: "Moj suprug je umro, a moj najstariji sin je poginuo u ratu. Sad sam sama odgovorna za mojih troje djece." Salam je živjela kao podstanarka u sobi kod jedne libanonske obitelji, ali je dobila otkaz. Sada mora tražiti novi stan.

Um Abdalrahman, sirijsku aktivisticu koja zajedno s liječnikom Mohamedom Mustafom u Tripoliju pomaže izbjeglicama, jako brine stanje u kojemu se nalaze mnoge Sirijke. Proteklih mjeseci je, priča ona, u Tripoliju, koji važi kao centar za sirijske izbjeglice, nastalo svojevrsno tržište za udaju, pa se tako udovice i razvedene Sirijke posreduju muškarcima iz zemalja Perzijskog zaljeva. I Umi Abdulrahman je ponuđena takva jedna udaja. Sirijke pristaju na takve brakove iz financijske nužde te se nadaju da će tako zbrinuti svoje obitelji, priča ova 28-godišnjakinja. Ona ne zna na koji način bi se moglo boriti protiv takve prakse. "Zapravo su nam potrebni ženski centri, koje bi i vodile žene. Mi nemamo novca. Trenutačno se nalazimo u slijepoj ulici", poručuje razočarano ova mlada sirijska aktivistica.