1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Selfi s prosvjednicima

8. travnja 2017

Mlade smo uvijek kritizirali da su apolitični i da ne vide dalje od ekrana svog pametnog telefona. Sada je jasno da su sve slušali, trpjeli i čekali da oni stariji napokon završe svoje poslove. Više ne žele čekati.

https://p.dw.com/p/2avGq
Sanja Kljajić Belgrad Proteste
Foto: DW/S. Kljajić

Srbija je – od Subotice do Niša – na ulicama. To nije novost. Nova su lica. Novi su Nemanja Milosavljević iz Beograda i Katarina Jelisavčić iz Novog Sada koji su 3. travnja s nekoliko klikova na Facebooku pokrenuli lavinu, iako u to nitko nije vjerovao, a mnogi su sumnjičavi i danas.

Možda bismo manje raspredali o teorijama zavjere da nas je bilo više u Novom Sadu tog ponedjeljka nakon izbora kada je Katarina prvi put uzela megafon u ruke i rasplakala se dok je govorila kako ne želi otići iz Srbije i pozvala okupljene da joj u tome pomognu. To je valjda to dramatiziranje „Soroševih plaćenika, huligana i drogeraša", kako ih etiketiraju mediji bliski vlasti.

Za pet dana protesta širom Srbije vidjeli smo tisuće i tisuće tih Katarina. Njih smo uvijek kritizirali – zbog apatije, izborne apstinencije, nasilja, nekulture, desničarenja, površnosti, nezainteresiranosti... O njima smo mudrovali, njih nismo pitali. Ni studente, ni srednjoškolce, ni one koji se razvlače po uredima dok ne odu na rad na neke kruzere u Karibima kako  bi  za satnicu od par dolara fotografirali pretile turiste ili im donosili hladne koktele.

Sada je jasno da su sve slušali, trpjeli i čekali da oni stariji napokon završe svoje poslove. Predsjednički izbori bili su posljednji znak da od toga nema ništa, a milenijalci žele živjeti „odmah sada", kako je jedan od mladića napisao na svom transparentu.

Mladi koji nam se događaju na ulicama već pet dana nisu ni nezainteresirani, ni neinformirani, ni nasilni. Oni su jednostavno – bijesni. Bijesni jer im prijatelji odlaze. Bijesni jer su svakog dana pred nedoumicom da to učine i sami. Bijesni zbog poplava, helikoptera i fantoma. Bijesni zbog lažnih diploma i korumpiranih profesora. Bijesni zbog poltronskih studentskih lidera. Bijesni zbog lažnih obećanja, radnih mjesta koje ne donose dovoljno ni za preživljavanje, propalih tvornica, zaostalih plaća, napumpanih statistika… Ne žele čekati „dvije do dvije i pol godine" kada će nam svima postati sjajno, kako im je obećano. Ali bijesni su i zbog bakine mirovine, tatine nervoze i 48 sati Vučića.

Serbien Proteste in Belgrad
Foto: DW/S. Kljajic

To nije analiza, to su njihove poruke preko transparenata, jednoglasnih pokliča i razgovora s novinarima. Oni o čijoj apolitičnosti drobimo iz dana u dan ovih dana vrlo suvislo i koncizno govore o bitnim političkim pitanjima. Oni za koje tvrdimo da ne haju za tradicionalne medije, jer su se preselili na internet, traže ostavke članova Vijeća Regulacijskog tijela za elektronske medije i rukovodstava javnih servisa. Oni na koje poslije svakih izbora otvorimo paljbu zbog apstinencije zahtijevaju da se urede birački spiskovi.

Zato su se na jednom mjestu skupili i lijevi i desni i oni s centra i oni kojima ideologija ne predstavlja baš ništa. Tako su na listu Soroševih plaćenika dospjeli i oni koji su i sami vjerovali da tako nešto postoji, tako su „Ne damo Srbiju" počeli klicati i oni koji su na svaki oblik patriotizma gledali s gnušanjem. Tako su u Novom Sadu u živi zid kod RTV-a stali navijač, panker i hipster. Tako se svaka rasprava o tome tko će stati na čelo kolone u Beogradu završava uzvikom „Svi zajedno".

Bez policije koja bi ih sačuvala od provokatora, prosvjedi ipak prolaze bez većih incidenata, iako je šetnja i dalje nepredvidiva. Doduše, nepredvidiva za sudionike i medije, ali reklo bi se ne i za lokalne vlasti u Novom Sadu i Nišu, koji su kolone pozdravili gašenjem ulične rasvjete. Stvarno? Pa ne možete ugasiti uličnu rasvjetu milenijalcima i misliti da ćete ih time uplašiti. U usporedbi s tim za što sve imaju aplikacije, svjetlo na mobitelu im je oruđe iz pretpotopnog doba.

U vrijeme ispitnog roka, ovi prosvjedi ih, kažu, skupo koštaju. Spremni su platiti cijenu. Pored parola koje su prije dvadeset godina uzvikivali njihovi roditelji, reski humor nove generacije oličen je u pjesmama „Onesvijesti se" i „Ko ne skače, taj je Vučić“, u povicima „Tišina tamo" pred kraj minuta šutnje pred zgradom RTS-a, i u dječjoj pjesmi „Vuče, vuče, bubo lenja", koja je na prosvjedima dobila novu perspektivu.

Novi prosvjednici ne znaju kako s medijima, ni zašto je tako prokleto važno tko je organizator. Na najskuplje pitanje ovih dana, kaže mi jedan od njih, sad neće odgovoriti iz principa. A vođe se nameću svakog dana i sami postavljaju na čelo kolone. „Može transparent, ne možeš mi odvući masu", kaže jedan od tih pokušaja vođa u raspravi o tome tko će povesti kolonu. Odgovor stiže baš od te mase: „Nećemo vođe" i „Studentski protesti" – vikali su svi u glas.

Serbien Proteste in Belgrad
Foto: DW/S. Kljajic

Dušobrižnici, kakvi jesmo bili svih ovih dana, u strahu da netko ne izmanipulira tu masu, nismo primijetili da to nije nikakva masa, nego skup koji će ispratiti poruke s megafona i poziv na minut šutnje, ali baciti na začelje sve one koji pokušaju biti „prvi među jednakima". Zato, kažu, nema intervjua ispred kolone, nego usporedno s njom, zato nema organizatora, zato nema hijerarhije. Zato nema lica koje bi poslužilo za potjernicu na naslovnicama.

Postoji samo ideja o tome što više ne mogu trpjeti. Postoje slike koje više ne mogu gledati. „Ne viđam ni mamu ni tatu, zato što rade po cijeli dan, a opet ne mogu zaraditi dovoljno", plastično objašnjava jedan od njih ovih dana. To ih drži na okupu, bez obzira na to koliko (ne)poznaju ustavnu podjelu vlasti. Prekaljeni „soroševci", gle čuda, nisu baš ni sigurni što ako stvarno svi na vlasti podnesu ostavke, pa traže savjete i konzultiraju zakone. Ali zašto je to problem? Od onih koji to znaju, gle još jednog čuda, nismo za sve ove godine imali mnogo koristi. Prosvjednici znaju što i zbog čega to ne žele i za to imaju čvrste razloge utemeljene u stvarnom životu.

Ako nismo vjerovali Katarini i Nemanji kad su nas pozvali u ponedjeljak, sad je barem red da kažemo oprostite. Jer oni, ne samo da vjeruju, oni znaju da mogu. A onima koji ih ne vide i ne čuju, u subotu s beogradskih ulica šesti put gromoglasno poručuju: „Izlazite van!"