Samo jedno dijete - i bez Partije

Uprava grada Yighang u središtu Kine je već zabrinuta za demografsku budućnost tog mjesta. U pismu se pozivaju "mlade drugarice i drugovi da preuzmu ulogu uzora i provode politiku dva djeteta. Stariji trebaju uvjeriti mlađe naraštaje da to čine."

Jer Kina sada treba više djece nakon što je shvatila da je politika ograničavanja broja djece demografski dovela do toga da nacija postaje sve starija. Osobe preko 65 godina starosti već čine 13% stanovništva, što znači 185 milijuna ljudi u dobi za mirovinu. A stručnjaci procjenjuju kako će 2026. seniora u Kini biti već oko 300 milijuna na 1,3 milijarde stanovnika.

Nekadašnja izrazito oštra politika "samo jednog djeteta" kojom su komunisti još od osamdesetih željeli stati na kraj brojnim, ali siromašnim kineskim obiteljima je već prije dvije godine "ublažena". Isprva je mladim obiteljima bilo dozvoljeno imati dva djeteta ako su i majka i otac sami bili jedinci, ali se nije dogodio nikakav baby-boom kakav su očekivali u državnom vrhu. Štoviše, službene statistike govore kako je 2015. u Kini rođeno čak 320 tisuća beba manje nego u godini prije toga.

Jer mnogim mladim parovima u Kini više nije potrebna direktiva Partije da, u najboljem slučaju, ostanu samo kod jednog djeteta. Razlog tome je sada i u Kini sličan kao u zapadnom svijetu: roditeljstvo može biti prepreka za karijeru, ali još je veći problem činjenica kako imati dijete nije jeftino.

"Besplatno u nabavi, ali..."

Tako se i u kineskim forumima poziv vlade na politiku dva djeteta komentira rečenicom kako su bebe "besplatne u nabavi, ali nakon toga postaje skupo." I to osobito u Kini gdje je, nema tome dugo, izbio skandal zbog mlijeka u prahu za bebe koje je bilo zagađeno melaminom i gdje i danas mnogi roditelji "za svaki slučaj" radije kupuju izuzetno skupu dječju hranu sa Zapada. To takve oprezne roditelje onda lako košta i preko 700 eura mjesečno.

A onda dolazi i problem školovanja: osobito dok je trajala politika samo jednog djeteta, onda je bilo stvar prestiža poslati ga u najbolju školu koju se novcem može platiti. Državne škole jesu besplatne, ali roditelji radije plaćaju školarine na skupim školama koje su na dobrom glasu i jamče karijeru. Često te škole uopće nisu u gradu gdje žive ti roditelji, tako da je trebalo platiti i dodatnu stanarinu.

I sad, pored svih tih troškova, po želji državnog vrha težiti još jednom djetetu? "Pogledajte te mlađe naraštaje", kaže sociolog Quing Yang: "Već moraju otplaćivati rate za svoj stan. Neki nemaju baš nikakve nekretnine i vjerojatno se zbog toga neće ni odlučiti na brak. I sada želite da ti mladi ljudi donesu na svijet još jedno dijete? Već kod prvog djeteta taj naraštaj mora gledati na svaki novčić!"

Zapravo, čelništvo kineske komunističke partije je prilikom uvođenja "politike jednog djeteta" 1980. i samo upozorilo na moguće "reakcionarne primjedbe" u pismu svim članovima Partije i omladinskih organizacija: "Neki drugovi su zabrinuti da će politikom jednog djeteta nastupiti drugi problemi: sve više starih u našem društvu, nedostatak radne snage, dodatno opterećenje u skrbi za vlastite roditelje. Dobrim dijelom su ta strahovanja nesporazumi, dijelom su to problemi koji se daju riješiti." 

36 godina kasnije su ti problemi doista i nastupili, ali kineski državni vrh za njihovo rješavanje predlaže jedino povećanje nataliteta. No sad pak roditelji vode "politiku jednog djeteta".