Robin Hood u službi "žrtava" islandske banke

Nakon što je tu banku zbog financijske krize početkom listopada 2008. preuzela skandinavska država, mušterije Kaputhinga danima nisu znale što će biti s njihovim novcem. Bellmann nije sjedio skrštenih ruku: on je spakirao torbu i otputovao na Island. I tamo postao prava medijska zvijezda. Svojim angažmanom Bellmann je pokrenuo medijsku lavinu i tako dao svoj doprinos da se njemačkim štedišama Kaupthinga vrati uloženi novac. Karlheinz Bellmann godinama je štedio i uštedio čak 110.000 eura. S tim je novcem namjeravao financirati obrazovanje svoje četvero djece. Kako novac ne bi samo ležao na računu u banci, on ga je želio "oploditi".

110.000 eura nepoznatoj banci!

U potrazi za što boljim uvjetima, odnosno kamatama, "naletio" je na do tada u Njemačkoj prilično nepoznatu islandsku banku Kaupthing, koja je svim novim mušterijama nudila iznadprosječne kamatne stope. Islandska je banka u ožujku 2008. otvorila jednu filijalu u Frankfurtu na Majni i agresivnom poslovnom politikom i kamatnim stopama mnogo višim od konkurencije, htjela privući kapital njemačkih štediša. U novinama, magazinima i na internetu Kaupthing je reklamirao svoju ponudu - s uspjehom. Krajem rujna 2008. i Karlheinz Bellmann se odlučio svoju ušteđevinu povjeriti relativno nepoznatoj banci iz dalekog Islanda.

Peh četverostrukog oca u ovoj priči je bila činjenica da Kaputhing, kao inozemna banka, ne podliježe njemačkim pravilima o jamstvima na novac položen kod neke domaće banke. Za jamstva uloga u slučaju Kaputhinga vrijede islandska pravila. A u slučaju stečaja banke, na Islandu štediše dobivaju maksimalno 20.000 eura uloženog novca - bez obzira koliko su oni kapitala doista povjerili banci. A 20.000 eura je jako malo u usporedbi sa 110.000 eura koliko je Bellmann uložio. Nakon što je početkom rujna dvije islandske banke preuzela država, Bellmann je pozorno pratio vijesti sa sjevera Europe, no, još nije bio uznemiren: „Ja sam pratio što se događa, ali te se vijesti ionako nisu ticale Kaupthing. Kaupthing je tada bila najveća islandska banka."

Crv sumnje je počeo gristi

Osjećaj sigurnosti kod Bellmanna je narastao kada je u rujnu 2008. njemačka kancelarka Angela Merkel javno zajamčila da je sav novac njemačkih štediša siguran, bez obzira na visinu ulogu - i da za taj novac jamči njemačka Vlada. Što se uopće može lošega dogoditi, pitao se tada naš bezbrižni junak?! No, on tada nije znao da kancelarkino obećanje vrijedi isključivo za domaće banke, znači banke za koje vrijede njemačka pravila osiguravanja bankarskih uloga. A Kaupthing nije bila domaća banka. Bellmann je iritiran člancima u medijima koji odjednom pišu i o slučaju Kaupthing: kako sad odjednom Merkeličino obećanje ne vrijedi za islandsku banku, ako ona ima filijalu u Njemačkoj, pita se on?

I polako ga počinje obuzimati strah. 110.000 eura je novac koji je on dugo štedio, novac koji je trebao jamčiti kvalitetno obrazovanje njegovoj djeci. Što ako taj novac propadne? Bellmanna hvata strah i od Kaupthinga zahtijeva da mu vrati uloženi novac. No, od toga nema ništa...Vlada Islanda je već preuzela kontrolu nad Kaupthingom. „Mi s tim korakom želimo spasiti naš bankovni sustav i zajamčiti da on normalno funkcionira. Htjeli smo spriječiti totalnu propast naših banaka", izjavio je tada islandski premijer Geir Haarde. U tom trenutku je Karlheinz Bellmann shvatio da više ne raspolaže svojim novcem. On se počinje informirati kakve mu pravne mogućnosti uopće stoje na raspolaganju. No, ni banka Kaupthing, ni Njemačka agencija za nadzor bankovnog sustava te mu informacije nisu pružile. Bellmann se tada odlučuje na hrabar korak: on putuje na Island: „Kad svi pokazuju prstom na Island, bilo mi je jasno da se i ja moram raspitati na licu mjesta, znači na Islandu" kaže on. Bellmann je nabrzinu spakirao torbu i nazvao njemačku nacionalnu TV postaju ZDF, koja kamerom prati Bellmannovo putovanje na sjever Europe. Informatičar iz okolice Darmstadta podizanjem medijske prašine želi p(r)obuditi zanimanje njemačke javnosti za njegov slučaj.

"Nijemac koji želi svoj novac"

Na Islandu Bellmann protestirao ispred nacionalnog parlamenta, a o njemu počinju izvještavati i islandski mediji. "Nijemac koji želi svoj novac", to je glavna tema tih dana u medijima sjevernoeuropske zemlje. Bellmannova taktika se isplatila: „Bio sam pozvan u banku Kaupthing, novinari me nisu smjeli pratiti, preko puta su sjedili članovi Uprave i odvjetnice banke...ja sam postavio samo jedno najvažnije pitanje: kada ćemo mi, njemačke štediše, dobiti naš novac?" A odgovor na to pitanje mu ne može nitko dati. No, cijela stvar dobiva na dinamici. Predstavnici Kaupthinga su mu obećali da će se konzultirati s njemačkim vlastima. Nakon tjedana šutnje, isti dan Kaupthing objavljuje priopćenje za medije o povratu novca Nijemcima.

Bellmannov boravak na Islandu urodio je plodom: odgovorne osobe i u Reykjaviku i u Berlinu počinju raspetljavati Gordijski čvor. Samo nekoliko dana kasnije njemački ministar financijska Peer Steinbrück potvrđuje da je njemačka Vlada odobrila kredit od 300 milijuna eura islandskoj banci Kaupthing, te da će taj kredit biti iskorišten za vraćanje uloga njemačkih štediša. Kada će on konačno dobiti svoj novac, to Bellmann još uvijek ne zna. Ukoliko se njegovih 110.000 eura uskoro ne nađe na njegovom bankovnom računu, Bellmann će ponovno krenuti na put: ovaj put u Berlin, a ne na Island. Njegovo povjerenje u banke u međuvremenu je opalo. Ubuduće svoj novac želi investirati isključivo u nekretnine.