Rat u Ukrajini: "Seksualno nasilje je preraslo u epidemiju"

Galina Tiščenko živi u maloj dvokatnoj kući u predgrađu ukrajinskoga glavnoga grada Kijeva. Šezdesetogodišnja Ukrajinka je na tapetama napisala datum: 19. ožujka 2022. Samo da nikada ne zaboravi ovaj dan, priča ona.

Kada su ruske trupe krajem veljače prošle godine napredovale prema ukrajinskom glavnom gradu, došle su i do maloga grada u kojem živi Tiščenko. Protjerali su mnoge stanovnike, uništili kuće i stvari, ubijali i mučili.

Obujam i brutalnost seksualnog nasilja su ogromni

U njezinu kuću su 19. ožujka došla i dva ruska vojnika, u ranim dvadesetim godinama. „Ovi momci su došli s fantomkama na glavi", kaže ona. Mogla je vidjeti samo njihove oči. Muškarci su joj prijetili oružjem, ponižavali je. Na kraju je jedan od dvojice vojnika nestao, a drugi je nastavlja mučiti i naređuje Tiščenko da se skine.

„Počela sam plakati i pala sam na koljena", kaže ona. Molila je, govorila kako je stara. „Baba, skini se", odgovorio je ruski vojnik. Zatim je Galinu silovao - i automatskom puškom i prljavim rukama. Stavio je pored nje granatu i prijetio da će je ubiti.

Razmjeri i brutalnost seksualnog nasilja u ratu su ogromne i užasne. Ukrajinski istražitelji i međunarodne organizacije pokušavaju prikupiti iskaze za procesuiranje ratnih zločina.

Mnoge žrtve šute

Već sad se vidi užasna slika: od početka invazije u punom obujmu prije godinu dana, ukrajinsko glavno tužilaštvo nadležno za zločine u vezi sa seksualnim nasiljem registriralo je 156 slučajeva. Šefica odjela Irina Didenko naglašava da je tu vrlo važno shvatiti: „156 je samo broj žrtava koje su se odlučile na kazneni postupak".

Jer mnoge žrtve šute. Za to ima mnogo i vrlo individualnih razloga, koji se moraju prihvatiti, naglašava Marta Havriško. Ukrajinska znanstvenica godinama istražuje seksualno nasilje u ratovima. Poslije 24. veljače sa sinom je pobjegla u Basel. Od tada se bavi istraživanjem na tamošnjem Institutu za povijest.

Rastužuje ju činjenica da sada također mora prikupljati podatke i činjenice iz svoje zemlje. „Nema sumnje da je seksualno nasilje postalo gotovo 'epidemija' u Ukrajini poslije 24. veljače“, kaže ona. „To vidimo na svim područjima koja su privremeno okupirane od Rusije."

Žrtve su muškarci, žene - i djeca

Žrtve su muškarci, žene i djeca. „Najmlađa poznata žrtva do danas je četverogodišnja djevojčica. Njezini roditelji su silovani pred njom. Kasnije je ona silovana pred roditeljima", kaže Havriško. Ali ima i mnogo starijih žrtava: „Najstarije žene imaju preko osamdeset godina. Pored toga, velik je broj pogođenih muškaraca koji su „kastrirani ili su pretrpjeli različite oblike genitalnog nasilja”.

Prema navodima Ujedinjenim naroda, postoje indicije da se seksualno zlostavljanje od strane ruskih vojnika u Ukrajini koristi sustavno i kao ratno oružje. Prva dama Ukrajine Olena Zelenska najavila je da će ove akte nasilja tematizirati na 67. sjednici Komisije UN-a za prava žena u New Yorku sredinom ožujka. Važno je da svijet sazna za ove zločine, piše ona.

Posljedice zlostavljanja su pogubne za žrtve. „To znači noćne more, flashbackove (ponovno proživljavanje traumatičnog događaja), stalno proživljavanje traumatskih iskustava", objašnjava Marta Havriško. Ovo također dovodi do društvene izolacije, samoubilačkih pomisli i pokušaja samoubojstva. „Danas već imamo slučajeve žena i muškaraca koji su izvršili samoubojstvo nakon silovanja, kao i slučajeve u kojima su njihova djeca, koja su bila svjedoci silovanja, pokušala samoubojstvo", kaže Havriško.

Nedostaje briga i potpora žrtvama

Profesionalna pomoć je važna kako bi se trauma mogla preraditi. Ali često su državni istražitelji ti koji prvi razgovaraju sa žrtvama o njihovim iskustvima. Oni obično nisu obučeni za rad sa žrtvama seksualnog nasilja i stoga ne nude ni medicinsku ni psihološku pomoć.

Tako je bilo i sa Galinom Tiščenko. „Nitko i ništa mi nije davalo nadu da ću se na bilo koji način liječiti ili da će mi biti pružena medicinska pomoć“, kaže ona i počinje plakati. Šezdesetogodišnjakinja je sama platila medicinske preglede na spolno prenosive bolesti, a psihološku pomoć do danas nije dobila.

Za ponekad neempatično postupanje državnih istražitelja zna i odgovorna državna odvjetnica Didenko: „Nažalost, još nismo uveli efikasan sustav državne potpore žrtvama i svjedocima. Ali smo prepoznali da nam je hitno potreban."

Ali, potrebna je i međunarodna pomoć. Didenko želi što prije sastaviti popis pomoći koja joj je potrebna kako bi međunarodni partneri mogli bolje pomoći Ukrajini po ovom pitanju.

„Zločince treba kazniti"

Irini Dovhan su bile potrebne godine da preradi užas koji je preživjela. Proruski separatisti su je 2014. uhitili, mučili i silovali. Njezina fotografija je tada obišla svijet. Sada pomaže ženama koje su bile na milost i nemilost nasilju i teroru ruskih vojnika od invazije na Ukrajinu. Ona želi da njezina novoosnovana organizacija „Sema Ukraine“ osigura da pogođene žene mogu razmjenjivati iskustva.

Dovhan i žene kojima pomaže imaju jedan cilj. „Želimo da ovi zločinci budu kažnjeni“, kaže ona. Njoj je važno da svijet sazna za brutalnost ruskih vojnika u Ukrajini. Zapadni partneri trebaju shvatiti kakve su zločine počinili ruski vojnici.

Autorice: Susanne Petersohn, WDR, trenutno u Kijevu, i Varvara Molčanova

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu