Radije u vjetar nego plin dati siromašnima

Za Bubarayea Dakolu je ovo dobar dan: može izaći iz svoje kuće bez nadražljivog zadaha od kojeg ga spopada težak kašalj. Jer manje od stotinu metara od njegove kuće stoji sklepani toranj za sagorijevanje zemnog plina koji izlazi zajedno sa naftom u najbogatijem naftnom nalazištu Afrike na jugu Nigerije. Lijep je dan, jer plamena danas nema.

Nekad je bilo normalno da se plin na nalazištima nafte jednostavno pušta da izgori. Danas ga čak i zemlje prebogate naftom pokušavaju sakupiti – i dobro prodati. Ali u Nigeriji, njegova obrada i transport u ukapljenom obliku bi tražila golemu investiciju. Jednostavno ga tek očistiti i prodavati okolnom stanovništvu – ne isplati se, jer su i stanovnici previše siromašni. Zato jednostavno gori, makar tako godišnje izgori plina u vrijednosti od oko milijardu dolara. I makar se tako stvara upravo golema ekološka šteta.

Bubaraye Dakolo živi u mjestašcu usred delte rijeke, blizu grada Yenagoe. Plamenik kod njegove kuće sve rjeđe gori, ali kad krene, to odmah osjete i on i svi njegovi susjedi: „Odjednom sve smrdi po plinu." On je lokalni poglavar klana Ekpetiame i pokušava povesti i političku borbu protiv tog zagađenja. Ali koncern Shell koji tamo vadi naftu uopće ne želi razgovarati o tom problemu. „A kad se i ukaže prilika da se požalim, onda mi uopće ne odgovaraju."

„Dobili su novac da šute"

Svaki put kad Dakolo dođe u svoje mjesto, oko njega se okupe mještani kako bi se požalili. Jedan mladić se žali da je njegov nov limeni krov na kolibi već posve zahrđao i on je siguran da je to zbog kisele kiše koja pada od tog zagađenja. Drugi dodaje i da je žetva bila bijedna, opet zbog prljavog dima. Neka Dakolo konačno razgovara sa koncernom Shell i da tu ljudi mogu živjeti.

Poglavica pokušava umiriti mještane, jer zna da nema mnogo šanse prema moćnog i bogatog međunarodnog koncerna. I nije samo problem koncern, nego i lokalni političari koje Shell plaća da šute: „To neprestano sagorijevanje plina je neposredna posljedica korupcije. Ljude se plaća i zato se nitko ne protivi."

U nedalekom glavnom gradu pokrajine Yenagoi živi i jedan od rijetkih vjernih saveznika Dakola. Alagoa Morris je aktivist za očuvanje okoliša i njegova organizacija Niger Delta Resource Center se već desetljećima bori protiv zagađenja koje naftna industrija uzrokuje u delti Nigera.

Sićušne globe

On nam objašnjava da je zapravo već odavno takvo sagorijevanje plina – protuzakonito i po zakonima Nigerije. 2005. je Vrhovni sud te zemlje i konačno donio odluku da sagorijevanje plina šteti tamošnjim stanovnicima i da se plamenici moraju ugasiti. „Naftna industrija nikad nije uložila žalbu na tu odluku. Ona je danas dakle punovažna", kaže nam Morris. Ali postoji problem: za kažnjavanje prekršitelja je nadležno odgovarajuće ministarstvo tako da su i novčane kazne upravo smiješne – čak i da se ne ubiru tek ponekad. A te globe su još uvijek previše malene da bi se naftnoj kompaniji uopće isplatilo razmišljati o alternativi.

O štetnosti te prakse nema sumnji: Bolaji Babatunde sa sveučilišta Port Harcourt je kao biokemičar stekao i svjetsko ime. On je proveo brojna istraživanja o posljedicama prakse sagorijevanja viška plina i kaže nam da je, zbog masovne emisije plinova koji uzrokuju efekt staklenika, ta industrijska praksa jedna od najvećih krivaca za promjenu klime na svijetu. Ali tu ne sagorijeva „čisti" plin kakvog u bogatijim krajevima poznaju u kućanstvu, nego „sirovina" prepuna i drugih kemijskih spojeva koji sagorijevanjem uzrokuju golemu štetu za biljke, životinje i naravno ljude.

„Od 2019., obećavamo!"

„A pritom bi taj plin tako jednostavno mogli pretvoriti u energiju", žali se ovaj docent sveučilišta. „Većina stanovnika u okolici još uvijek koristi drvo za ogrjev, a i ja tu u mom uredu moram imati generator da bi imao struju. Istovremeno mi tu koristimo manje od četvrtinu plina koji dolazi na površinu", žali se znanstvenik.

Koncern Shell nije zainteresiran: sve to košta, a veliko je pitanje tko bi u Nigeriji plaćao račune, bilo za plin ili za struju. Zamjenik direktora jedne manje, regionalne naftne kompanije Pedro Diaz se i sam čudi: „Nevjerojatno je da i nakon toliko godina eksploatacije nafte u delti Nigera još ne postoji niti osnovna infrastruktura za distribuciju tu u regiji". Njegova kompanija obećava da će potpuno prestati tek tako sagorijevati plin. Ne ove, možda ne niti slijedeće, ali do godine 2019. – sigurno!

Bubaraye Dakolo se već naslušao takvih obećanja. Vjerovat će nekoj naftnoj kompaniji tek kad kod njegove kuće nestane taj nesretni toranj plamenika. U međuvremenu je počeo sakupljati sve zdravstvene nalaze stanovnika u okolici koji su oboljeli od tog postupka. Ako ne u Nigeriji, onda će pravdu potražiti drugdje, tamo gdje je i sjedište koncerna Shell: „Ako mora biti tako, onda sa tim idem pred europski sud."