Puzajuća privatizacija javnog zdravstva na štetu pacijenata

Više aktualnih momenata hrvatske zdravstvene politike u posljednje vrijeme ukazuje na novi pomak javnog zdravstva k privatnom sektoru. I to u nikad težim okolnostima po sustav državnih ili lokalnih bolnica te ostalih medicinskih ustanova, s obzirom na pandemiju koja ne jenjava. Njegovo podvrgavanje interesu privatnog kapitala, uostalom, traje već dugo, dok javni sustav grca u poslovnim ili organizacijskim i kadrovskim problemima, kao i dugovima. Ovaj put možemo za ilustraciju podcrtati čak tri aktualna primjera daljnjeg kretanja u istom smjeru koji, međutim, nipošto ne pokazuje iscjeljujući potencijal po ukupni sustav.

Prvo, iz nacrta izmjena i dopuna Zakona o zdravstvenoj zaštiti je predlagatelj zakona uklonio prvotnu odredbu po kojoj liječnici zaposleni u javnim ustanovama više ne bi smjeli dodatno raditi i kod privatnika. Kao drugu točku možemo dodati najavu ministra zdravstva RH Vilija Beroša za privatizaciju svih preostalih javnih segmenata Domova zdravlja osim patronaže, radiologije i palijativne skrbi. Posljednja se također odnosi na ministrove istupe, a riječ je o širenju popisa privatnih ustanova koje će za javni novac pružati usluge teže oboljelim pacijentima, poput onih onkoloških.

Centralizacija u privatnom interesu

Da najava daljnje privatizacije zdravstvenog sustava nije ništa novo, nego se na tome radi kontinuirano već tri desetljeća, istaknula je za DW Snježana Ivčić, analitičarka javnozdravstvenih politika i prilika. Ona primjećuje da su najave privatizacije počele već 1990. godine, prvi tržišnim mehanizmima kroz tadašnji Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. „Hrvatska tada nije krenula u žestoku privatizaciju zbog rata, jer je sve bilo fokusirano na ratnu medicinu, ali nakon završetka rata s privatizacijom se nastavilo i nije stalo do danas, nego svaki novi zakon vodi korak dalje u tom smjeru", rekla nam je Ivčić.

Naša sugovornica pojašnjava da je u ratno vrijeme sustav centraliziran zbog funkcionalnosti, ali taj proces je omogućio nove kategorije u promišljanju zdravstva, kroz koje je kasnije olakšana privatizacija dijelova zdravstvenog sustava: „To spominjem jer se i novim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ponovo najavljuje centralizacija koje je ukinuta 2000. godine kroz izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Opravdan je strah da će ponovna centralizacija omogućiti efikasniju privatizaciju zdravstvenog sustava. Osim toga, županije i lokalne jedinice bolje poznaju potrebe svoje zajednice te mogu osigurati adekvatniju skrb za sugrađane.“

Pandemija je ukazala na sve slabosti hrvatskog zdravstvenog sustava – od nedovoljnog smještajnog kapaciteta u bolnicama, nedostataka opreme, pa do toga da zdravstvenog kadra nedostaje, a što je rezultat neadekvatnog ili čak nepostojećeg planiranja kadrova u zdravstvu. „Osim što su zdravstveni radnici bili preopterećeni“, nastavila je Ivčić, „ni bolesnici u puno slučajeva nisu imali dostupnu zdravstvenu zaštitu, npr. dijagnostiku i terapiju ili lijekove, te se već sada predviđa da će biti puno više oboljelih od primjerice dijabetesa, srčanih i kancerogenih bolesti, a koje su mogle biti prevenirane.“

Štetne kombinacije dvaju sektora

„Kriza sustava se može promatrati i kao prilika da se on unaprijedi i ojača, a ne unazadi, tj. u našem slučaju privatizira. U puno zemalja se pokazalo da su bolju skrb u ovoj pandemiji dobili građani u zemljama s jakim javno financiranim zdravstvenim sustavima, a ne tamo gdje je sektor privatiziran“, kaže politologinja Snježana Ivčić, dodajući da se i u tzv. Četvrtom programu „EU za zdravlje”, za nastupajuće razdoblje od 2021. do 2027. godine, kao jedan od ciljeva navodi jačanje zdravstvenih sustava i njihove otpornosti, te učinkovito korištenje svih raspoloživih resursa.

Da prijedlog novog hrvatskog Zakona o zdravstvenoj zaštiti ide u suprotnom smjeru, mišljenja je i Radmila Čahut Jurišić, predsjednica Sindikata zdravstva Hrvatske: „Ja o tom problemu govorim već dugo, a stav sindikata je da javno zdravstvo mora biti jasno odvojeno od privatnog. Ne u nekakvim kombinacijama, jer one u praksi uvijek oslabljuju javni sektor i idu u prilog vlasnicima privatnih ustanova.“ Kao primjer, predsjednica SZH-a navela je kroničnu krizu s liječničkim kadrom, s obzirom na to da pojedini liječnici velikim dijelom samo formalno zadovoljavaju evidenciju svog rada u državnim ili lokalnim bolnicama u kojima su zaposleni.

„Nije nikakva tajna, nažalost", svjedoči ona, „da za to vrijeme pružaju usluge u privatnim ustanovama, dok su time najviše zakinuti oni široki slojevi koji za te potonje klinike i ordinacije nemaju financijskih sredstava. Također, iste liječnike oni u javnom sustavu ne mogu dočekati po šest i više mjeseci. Tome nitko neće stati na kraj ako se sektori oštro ne razdvoje, a očito je da nema političke volje za takav rez. Lobistički utjecaj privatnika je prejak, pa nisam optimistična ni ovom prilikom, kao što se ispostavlja kroz proces donošenja nove verzije Zakona o zdravstvenoj zaštiti.“

Nastavak potonuća u probleme

Čahut Jurišić uvjerena je da ni promjene u Domovima zdravlja ne vode sustav nabolje, čak naprotiv, da tako neće biti moguće garantirati da će te ustanove uopće više moći pružati sve predviđene usluge zdravstvene zaštite: „Dio njih ne mogu pružiti ni sad, pa bi zapravo trebalo vratiti sve njihove segmente u jasno određene okvire, npr. primarnu zdravstvenu zaštitu. Privatni koncesionari u tom segmentu nisu pravi privatnici, jer opstaju na javnim sredstvima, pa radije nazovimo stvari pravim imenom. Stoga to treba vratiti u javni sektor, a privatnici neka mimo njega rade za svoj račun, ili ćemo samo tonuti dublje u probleme.“

Privatnim poduzetnicima u zdravstvu nitko ne osporava pravo da posluju s pacijentima dubljeg džepa, sve dok i druge branše imaju tu mogućnost. Ipak, to zasigurno ne bi smjelo biti nauštrb javnog sektora, uz apsurdno normalizirano uzurpiranje njegovih resursa i kadra, pa i korisnika usluga čije se plaćanje neprincipijelno prelijeva iz javne blagajne. Konačno, napomenimo i to da su neke europske zemlje bolno proživjele bliskost dvaju sektora u pandemiji, ugrožavajući onaj javni kroz interes privatnog. Različita su iskustva od npr. španjolskog do britanskog ili irskog, pa bi i Hrvatska trebala bolje povesti računa o svom budućem modelu.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu