Političke partije igraju svoju kartašku partiju

Prelasci saborskih zastupnika iz stranaka u druge, konkurentske stranke i zastupničke klubove nipošto nije nova pojava, a pogotovo nije isključivo hrvatski specifikum. Ipak, razmjeri takvog „pretrčavanja“ u posljednje doba poprimaju takoreći masovne razmjere. Nakon raskola u HNS-u i prelaska te stranke s većim brojem parlamentaraca iz oporbe u vladajuću koaliciju, odnedavno je i kriza u SDP-u uzela maha s istim efektom. Kao što je poznato, najnoviji dobitnik je klub Milana Bandića koji od minorne skupine postaje ključni činitelj u pretpostavljenom budućem kreiranju vladajuće većine.

Ovom prilikom nećemo se baviti prognozama koje tu praksu stavljaju u centar konkretne raspodjele političke moći. Naše pitanje bilo bi pak: što je sistemski problem i uzrok takvog izvrdavanja demokracije? Naime, demokracije kao izraza glasačke volje s određenim izbornim rezultatima koji zatim postaju uvelike nebitni, jer ih trgovačka dinamika ovakve visoke politike pretvara u neke nove forme prijenosa skrivenog interesnog sadržaja. Postaje uobičajeno, nažalost, to funkcioniranje saborskog poslanstva kao burze na kojoj se jednom podijeljene „karte“ uvijek mogu pomiješati iznova te radikalno drukčije.

Stranačko-parlamentarni turisti

Mimo karakteriziranja pojedinačnih parlamentaraca i zbrajanja njihove političko-tržišne sklonosti, obratili smo se najprije Goranu Čularu s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Čular je dugogodišnji istraživač odnosa u političkim strankama i među njima, pa je tako primijetio i da je riječ o pojavi izraženijoj u mlađim parlamentarnim demokracijama na istoku Europe. Naziva je stranačko-parlamentarni turizam, ne bez ironije spram njezinih neposrednih aktera, kao i gorčine zbog cijene koju za to plaćaju čitavi narodi. „Posrijedi je sistemski utjecaj koji može rušiti vlade“, kaže on, „ali ih i održavati na životu. Kod nas se danas više radi o održavanju.“

„Odmah treba biti jasno da se to ne može u potpunosti spriječiti, mada se može ublažavati. Recimo, baš Hrvatska ima preliberalna pravila o radu i osnivanju klubova zastupnika koja odudaraju od željenog ili progresivnog duha tih tijela. Klubovi bi trebali biti središta stranačko-parlamentarnih frakcija, i vid organiziranja jedne partije u parlamentu. No kod nas klub mogu osnovati dvije partije i jedan slobodni zastupnik, što više podsjeća na traženje partnera za preferans“, rekao nam je Čular.

Odraz teške krize liberalne demokracije

Ovaj politolog smatra da bi se trebalo okrenuti stanovitim praktičnim rješenjima, npr. pravilu da klub smije osnovati stranka s minimalno tri mandata na samom početku. Dobro bi bilo povesti računa o motivaciji kao što je pravo klubova na administrativno osoblje i vidljivost, što dosta pomaže zastupnicima u radu, i čega se teško odreći. Na dobrom tragu demokratizacije bilo je i pravilo o financiranju, gdje tzv. glavarinu za pojedinog zastupnika nije moguće prenijeti na drugu stranku. S druge strane, masovnost te prečesto izopačene mode zrcali očite i preozbiljne mane rada u samim strankama.

„Naravno, to je i odraz teške krize višestranačja, odnosno klasične liberalne, parlametarne demokracije. Sudarili smo se s njezinim ograničenjima, i pitanje je koliko se ona uopće više može popravljati. Ali, nemamo mnogo izbora, kako stvari stoje, nego moramo ustrajati na pokušajima, te ozbiljno razmatrati efekte. A ne znam koliko za to danas u Hrvatskoj ima volje i kapaciteta za obranu interesa najšire zajednice, dakle, pa i ne samo u Hrvatskoj“, zaključak je Gorana Čulara. Jer, po svemu sudeći, prevelikom dijelu odnarođene i dobro honorirane političke elite odgovara upravo ovakvo stanje.

Glavne vrijednosti društva su na izdisaju

„Nema tu mjesta velikom psihologiziranju, jasno je da u ovome prevladava brutalna, primitivna pragmatika“, rekao nam je na tu temu Jaroslav Pecnik, politički analitičar i bivši saborski zastupnik Hrvatskih laburista, nekadašnje parlamentarne stranke. On se kroz vlastito iskustvo uvjerio da se politika u Hrvatskoj u ogromnoj mjeri pretvorila u nastojanje da se izborno stečeni mandat iskoristi za osobnu, privatnu korist. „Ne razmišlja se mnogo o budućnosti, što pokazuje da su glavne vrijednosti ovog društva na izdisaju, pa i politički moral. Kao uoči pada Rimskog carstva, sve je dopušteno, svaka laž. Apsolutne istine dakako nema, no određene norme ipak moraju postojati.“

„Dobar primjer su bili govori predsjednika HNS-a nakon prelaska te stranke u vladajuću koaliciju. Cinizam njegova obrazloženja dokazao je kako se već  može opravdati i najveća bedastoća, budući da to uopće nije djelovalo na rejting glavne vladajuće stranke“, tvrdi Pecnik. I dodaje kako se s razlogom u javnosti vjeruje da su svi političari takvi, a kao izlaz vidi totalni ekonomski kolaps koji na nesreću niti ne treba prizivati: „On je vjerojatno neminovan, nakon kolapsa političkog morala. Ali, kao što je rekao Friedrich Hoelderlin – u krizi se nalazi i rješenje.“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android