Osmi svibnja: totalni poraz ili oslobođenje Njemačke?

Oružje je konačno zašutjelo 8. svibnja 1945. Konačno je bio gotov rat koji je započeo nacional-socijalistički Rajh Adolfa Hitlera. Bezuvjetnom kapitulacijom Wehrmachta okončano je krvoproliće – doduše, isprva samo u Europi. Jer nacistički saveznik Japan predao se tek u kolovozu, kada su Sjedinjene Države atomskim bombama udarile na Hirošimu i Nagasaki.

Za saveznike – predvođene Sovjetima, Amerikancima, Britancima i Francuzima – 8. svibnja je dan za slavlje, usprkos gubicima.

Sasvim drugačije je raspoloženje bilo u ondašnjoj razorenoj Njemačkoj, podijeljenoj na četiri okupacijske zone. Totalni vojni poraz došao je uz osjećaj krivice i srama. Rajh je otpočeo rat napadom na Poljsku i skrivio dotad neviđene ratne zločine, prije svega sustavno uništenje šest milijuna Židova.

No ni krivica kod većine Nijemaca nije dovela do toga da se 8. svibnja idućih godina prihvati kao Dan oslobođenja. Sada je Njemačka bila zaposjednuta, a otpočinjao je ideološki rat komunističkog Sovjetskog Saveza i demokratskog Zapada koji je bio i početak njemačke i europske podjele.

Tragični paradoks

Upravo 8. svibnja 1949., četiri godine nakon kraja rata, u Bonnu su se susreli vodeći njemački političari da prihvate Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke, sastavljene od zapadnih okupacijskih zona.

„U biti taj 8. svibnja 1945. ostaje najtragičniji i najupitniji paradoks povijesti za svakog od nas. Zašto? Jer smo ujedno i spašeni i uništeni“, rekao je liberalni političar Theodor Heuss, koji je sljedeće godine postao prvi predsjednik Zapadne Njemačke.

Još nekoliko godina kasnije, posjetom bivšem koncentracijskom logoru Bergen-Belsenu, Heuss je načinio važnu gestu. „Nijemci nikada ne smiju zaboraviti što su ljudi njihove nacionalne pripadnosti činili tih sramotnih godina", rekao je Heuss. „Znali smo mi za te stvari."

Dok su se u Zapadnoj Njemačkoj hrvali s njemačkom krivicom, Njemačka Demokratska Republika (DDR) je slavila antifašistički kult preuzet iz Sovjetskog Saveza.

U Istočnom Berlinu je podignut divovski spomen-centar za preko pet tisuća palih boraca Crvene armije. U središtu spomenika je vojnik s djetetom u ruci, dok čizmom gazi kukasti križ. Spomenik „Osloboditelj" je sinonim za pobjedu Sovjeta nad nacističkom Njemačkom.

Staljinov sustav zasnovan na tlačenju i represiji pregazio je istočnu Europu. U tom stilu se i DDR predstavlja kao barijera protiv fašizma i imperijalizma. Neprijatelji su zapadno od Labe i Atlantskog oceana – prije svih Zapadna Njemačka i SAD.

Tu nije ostajalo dovoljno prostora za samokritičan odnos prema vlastitoj odgovornosti (i istočnih) Nijemaca za strahote nacističkog vremena.

Dan za propagandu

Ključna figura postaje Walter Ulbricht koji, po nalogu Moskve, provodi prinudno ujedinjenje Komunista i Socijaldemokrata u Jedinstvenu socijalističku partiju Njemačke (SED). Pod Ulbrichtom 8. svibnja postaje Dan oslobođenja, godišnji ritual koji je vlast koristila za propagandu.

U središtu pozornosti su uvijek bile aktualne političke teme. Tako desetu godišnjicu kraja rata Ulbricht koristi za obračun s ulaskom SR Njemačke u NATO. Pred 200.000 ljudi u Berlinu Ulbricht je predbacio Zapadu da stoji na putu ujedinjenja Njemačke dok se DDR kao „miroljubiva i demokratska" država bori za ujedinjenje.

Istovremeno, zapadnonjemački kancelar Konrad Adenauer vidi članstvo u NATO-u kao dokaz da postoji povjerenje u njegovu zemlju kao mladu demokraciju. Kako je Adenauer rekao deset godina poslije rata, njemački narod je „beskrajnim patnjama“ platio zločine počinjene u njegovo ime. „Kroz te patnje došlo je do pročišćenja i promjene."

O dvadesetoj godišnjici završetka rata je Adenauerov nasljednik Ludwig Erhard kao prvi političar iz Zapadne Njemačke spomenuo riječ „oslobođenje“. Ali je dodao da je ono u komunističkim zemljama pervertirano u neslobodu. Da su s porazom Hitlerove Njemačke iz svijeta prognani nepravda i tiranija, onda bi čovječanstvo imalo razloga slaviti 8. svibnja kao dan slobode, rekao je Erhard.

Promjena s Brandtom

Potrajalo je još pet godina dok politička elita SR Njemačke nije potpuno promijenila pogled na svršetak rata. Pod prvim socijaldemokratskim kancelarom Willyjem Brandtom potpisani su Moskovski i Varšavski ugovor. Pomirenje s nekadašnjim ratnim neprijateljima iz Poljske i SSSR-a bilo je veliki korak. Za to je Brandt godinu dana kasnije dobio Nobelovu nagradu za mir.

U svom govoru za 8. svibnja se doduše ne spominje pojam „oslobođenja“, ali Brandt izričito hvali ulogu žena, izbjeglica i prognanika u obnovi Njemačke. Posebno hvali „naše sunarodnjake u DDR-u" jer su pod teškoćama i u uvjetima „koje nisu sami birali postigli uspjehe na koje su ponosni i koje mi moramo sasvim priznati".

Pod bivšim Brandtovim liberalnim šefom diplomacije Walterom Scheelom, koji je 1974. postao predsjednik, ton se dodatno mijenja. „Oslobođeni smo stravičnog jarma, rata, ubijanja, ugnjetavanja i barbarstva“, rekao je on na 30. godišnjicu završetka rata. „Ne zaboravljamo da je oslobođenje došlo izvana, da mi, Nijemci, nismo bili sposobni sami zbaciti taj jaram."

Zapanjujuće slično zvuče riječi koje je 1985. govorio jedan kršćansko-demokratski predsjednik, Richard von Weizsäcker. On je eksplicitno govorio o „Danu oslobođenja“, kao i tadašnji kancelar Helmut Kohl. Kohl je to učinio i o 40. godišnjici oslobođenja koncentracijskog logora Bergen-Belsena, u nazočnosti američkog predsjednika Ronalda Reagana.

No, von Weizsäcker je ostavio legendarne govore u kojima nikoga ne isključuje kad govori o „danu oslobođenja“. „On nas je sve oslobodio od nacional-socijalističkog sustava nasilne vladavine koji prezire ljude."

Jednaka retorika tek od 1990.

U DDR-u pak vlastodržac Erich Honecker i dalje naglašava ono što razdvaja Istok i Zapad. Rekao je da je oslobođenje od Hitlerovog fašizma dalo ljudima priliku da postave život na drugačije temelje. „Ta šansa je kod nas iskorištena."

Do sličnog tumačenja 8. svibnja su dva dijela Njemačke došla tek padom Berlinskog zida 9. studenoga 1989. U DDR-u je nekoliko mjeseci vladao kršćansko-demokratski premijer Lothar de Maizière. Na 45. godišnjicu kraja rata je 1990. pred Židovskim svjetskim kongresom u Berlinu rekao da 8. svibnja baca „duge sjene na poslijeratnu povijest Nijemaca" i pokazuje njihovu „nesposobnost da tuguju".

Radi se o tome, rekao je De Maizière, da se „s tom poviješću živi pošteno i iskreno, da ona bude opomena i sjećanje“. Te riječi zvuče skoro jednako kao riječi zapadnonjemačkog predsjednika von Weizsäckera iz 1985: „Ovog osmog svibnja pogledajmo, što bolje umijemo, istini u oči.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu