O homoseksualnosti, na hrvatski način

Oštro su podijeljeni stavovi u hrvatskoj javnosti nakon izjave predsjednika Zorana Milanovića o seksualnoj orijentaciji novog ministra gospodarstva Damira Habijana. U jednom nastupu pred novinarima koji su inzistirali na toj temi, naime, Milanović je prilično opušteno konstatirao da je dotični mu kolega općepoznato gej tj. homoseksualac, te da to nije nikakav problem. No problem su zatim mnogi locirali u samome takvom predsjednikovu istupu. Gotovo kompletna stranačko-politička scena i komentatori vodećih medija stali su iza teze da je svaki govor o nečijem seksualnom identitetu bez njegova pristanka u načelu – neprihvatljiv.

I sve bi potom zacijelo bilo uskoro zaboravljeno, da se nije po komunikaciji LGBTIQ-krugova u Hrvatskoj ispostavilo kako sama ta zajednica uglavnom ne dijeli navedeno stajalište – barem je javni dojam takav. Najuočljiviji bio je pritom Viktor Zahtila, queer-novinar i komentator, jednim člankom u kojem je zauzeo posve nasuprotnu poziciju, kritizirajući moralistički diktat heteronormativnog društvenog ambijenta. „Ne znam je li to s tim mojim tekstom bilo prvi put da neka gej-osoba piše o tome“, rekao nam je Zahtila, pitajući se ujedno kako to da se svi ti mediji s gotovim sudom o ovom slučaju nisu sjetili da pozovu baš nikoga od javno deklariranih, tzv. autanih homoseksualaca, za članak o tome ili barem izjavu.

Hetero-soljenje pameti

„A to nije tek usputni simptom, nego poanta stvari", nastavlja on, „jer govori o latentnoj homofobiji medijske elite, pošto nas time čine nevidljivima. No oni također redovno dolaze na Pride jednom godišnje, pa valjda misle da onda mogu tako. Da nam heteroseksualci vječito mogu govoriti kakvi trebamo biti i kako se ponašati, soliti nam pamet. Kao na onim tribinama ili u emisijama o abortusu, gdje nastupaju samo muškarci. Nešto nije u redu s tim ljudima ako misle da mogu tako, ili ako ne primjećuju da izostaje nastup onih kojih se to izravno tiče.“

„I drugo, svi su sad fokusirani na Milanovića, premda je to najbanalniji dio ove priče. On i jest i nije pretjerao, usput i sam izrazio ponešto homofobije porukom, otprilike, 'budi gej, ali nemoj da ti to bude cijeli identitet'. Pa, ne znam je li itko ikad nekome rekao da mu npr. hrvatski identitet ne bi trebao biti jedini", dodao je ovaj naš kolega, zaključujući da je razlog takvim ograničenjima zapravo uvjerenje spomenutih komentatora da oni jedini imaju zaokruženu i legitimnu ideju o tome kako se gejevi trebaju javno ponašati. Povrh toga, on kritizira lijevo-liberalni stav po kojem je ovdje riječ primarno o individualnim pravima na privatnost.

Zahtila smatra da to nipošto nije tako, s obzirom na povijest gej-pokreta i borbe, poniklih u kolektivističkim, inkluzivnim političkim projektima naglašeno socijalnog usmjerenja. „Konačno, i ovo skretanje pažnje na jedan izdvojeni slučaj nije ništa doli forsiranje prioriteta individualnih prava. Nije problem u obrani prava nekog pojedinca, nego u tome što se usput sasvim zanemaruju širi aspekti takve teme. Uostalom, kad je u Hrvatskoj netko svojevoljno javno autao ikoga živog? Mislim da je to apsolutno irelevantna i marginalna pojava, nikakav društveni fenomen", inzistira naš sugovornik.

Skrivanje kao politički čin

Ono pak što on vidi kao relevantnu problematiku, jesu pokušaji stranaka i medija i zabavne industrije da ljudima pošto-poto skroje imidž heteroseksualnosti, makar i lažni. Tako je bilo i s Habijanom uoči preuzimanja ministarske dužnosti, kad su ga u stanovitim medijima fotografirali na ulici u ženskom društvu i objavljivali naslove o „misterioznoj brineti“, usuprot onome što će predsjednik RH kasnije prokomentirati kao općepoznato u vezi s novim ministrom. „Šalje nam se tako poruka da moraš biti heteroseksualan ako želiš biti na važnoj poziciji, pa je i skrivanje ministrove homoseksualnosti ustvari politički čin u kojem sudjeluju mnogi“, uvjeren je Viktor Zahtila.

Psihologinja i LGBTIQ-aktivistkinja Matea Popov, s druge strane, napominje kako je autanje definitivno jedan od najvažnijih događaja u životima LGBTIQ-osoba: „I svakako je važno da to učinimo onda kada želimo, pod uvjetima koje biramo, onima koje izaberemo na način koji je nama svojstven. Ipak, tema autanja u javnom prostoru nije tako jednostavna. Damir Habijan javna je osoba na poziciji moći, on je ni više ni manje nego ministar gospodarstva vladajuće, desne stranke." Popov je stoga uvjerena da ministrova pozicija moći, te odluka da se bavi politikom, dokida neke privilegije privatnosti, baš onako kao što mu ta pozicija brojne druge privilegije - daje.

Tuga šutnje i srama

„No, osim privilegije privatnosti koju javne osobe ne uživaju poput osoba koje nisu dio javnog života, Habijan ima i odgovornost da kao gej-muškarac ne sudjeluje u ukidanju LGBTIQ-prava koje njegova stranka nerijetko zastupa. Također ima društvenu odgovornost u kreiranju društvenog ozračja u kojima se LGBTIQ-osobe osjećaju sigurno, uvaženo, uključeno, i osnaženo biti ono što jesu i sudjelovati u društvu“, rekla je Matea Popov za DW, upućujući nas na jednu studiju organizacije Dugine obitelji, publiciranu prošle godine. Posrijedi je prvo stručno istraživanje o mentalnom zdravlju neheteroseksualnih osoba u Hrvatskoj. Provedeno je na uzorku od 1600 ispitanih.

„Budući da je autanje jedan od najvažnijih prediktora mentalnog zdravlja, zadovoljstva životom i manjinskog stresa što je pokazano i u tom istraživanju, pitanje je što je to u hrvatskom kontekstu što čak i najmoćnije ljude motivira da o svojoj seksualnoj orjentaciji šute? I tko je taj tko bi to trebao promijeniti ako ne upravo ministar iz vladajuće stranke? Tužno je da ministar Habijan i dalje svojom šutnjom šalje poruku srama", mišljenja je Matea Popov. I ne samo ona, ili Viktor Zahtila, dakle. Na koncu konca, jako je teško uočiti suprotno stajalište o tome iz krila hrvatske, neformalno govoreći, LGBTIQ-zajednice.