Novinar koji gradi mostove pomirenja

DW Gospodine Sekuliću, kako ste dobili nadimak Kokeza?

Baš mi je drago da me to pitate. To datira još iz osnovne škole, kad sam igrao fudbal. U to vrijeme je bio popularan bekovski par Kokeza-Broketa iz splitskog Hajduka. Ja sam bio malo robustan kao Kokeza i jedan moj tadašnji prijatelj mi je rekao ‚Vidi te, isti si Kokeza'. (smije se) I ostade mi taj nadimak cijelog života, dosta ljudi mi i ne zna pravo ime Marinko nego me svi zovu Kokeza, čak i u obitelji.

Kokeza očito ipak nije postao nogometaš, nego novinar. Kad je Marinko Sekulić napravio prve korake u novinarstvu?

Isto tako u osnovnoj školi. Ne znam u kojem sam razredu tad bio, kad sam došao do jednog izdanja tadašnje dječje novine, „Politikinog  Zabavnika". Tamo je bila jedna rubrika sa zanimljivostima. A u mom susjedstvu se pojavilo jedno pile s dvije glave. Ja sam napisao jedan članak o tom piletu, poslao ga novini i oni su ga objavili. Žao mi je danas što to nisam sačuvao. A profesionalno sam se novinarstvom počeo baviti 1982. osnivanjem radija u Srebrenici. Zbog rata sam napustio Srebrenicu, a vratio se 2002. godine ,nakon raznih drugih mjesta življenja i rada za druge domaće i strane medije. Odavde sam s istog radija otišao i službeno u mirovinu prije dvije godine."

Povod za ovaj razgovor je film "Porodica", Vašeg sina Davorina koji ima premijeru na 7. Festivalu dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans, 17. rujna u Sarajevu. Vi ste sa svojom suprugom Nerminom, s kojom ste u braku 39 godina, glavni protagonist ovog filma. Vaš sin kroz fotografije iz obiteljskih albuma, arhivske snimke, razgovore s Vašom drugom djecom i prijateljima, dokumentira Vašu obiteljsku priču. I za Vas je ovo prikazivanje u Sarajevu premijera, niste ga mogli prije vidjeti. Što nam možete ispričati o nastanku filma?

Moj sin je to sve radio dugo vremena a pomagala mu je i moja starija kćerka Tatjana, što sam tek nedavno saznao. Ona je pisala scenarij. Oboje rade u našoj branši. To je bio dug i mukotrpan posao za njih, a i za nas, moju suprugu Nerminu i mene, jer se nije bilo jednostavno upustiti u jedan tako vrlo specifičan i intimni projekt. Davorin nas je jako dugo, prije svega Nerminu, morao uvjeravati da nas smije snimati. Trebalo nam je vremena da se naviknemo na kameru, da se ponašamo prirodno.

Bio je opsjednut mojim pričama o toj nekadašnjoj prijeratnoj Srebrenici, htio je da sadašnjim generacijama dočara to vrijeme koje je zaista bilo lijepo, vrijeme u kojemu nije igralo veliku ulogu tko je tko, nego kakav je tko čovjek. Naš tzv. mješoviti brak, ja Srbin, Nermina Bošnjakinja, tada nije bio nešto posebno neuobičajeno. Davorin je dakle danima pričao s nama, o našim sjećanjima na to vrijeme, sakupio te gomile fotografija i dokumenata koje smo imali. I kroz njih ispričao i sudbinu naše obitelji. Jako sam naravno znatiželjan rezultatom, svi jedva čekamo da vidimo film".

Koliko se Vaša djeca sjećaju Vaših izbjegličkih vremena?

Stariji, upravo Davorin i Tatjana više, jer su oni rođeni prije rata. Mi smo naime s njima napustili Srebrenicu kratko prije rata. Htjeli smo u Sarajevo, a nismo mogli zbog već postavljenih barikada. Onda preko Skelana u Srbiju, gdje iz različitih razloga nismo mogli ostati. Do kraja rata smo bili u Makedoniji, jer sam ja imao tamo neke prijatelje, a onda pomoću UNHCR-a prvo nakratko u Sarajevo, pa nakon toga u Tuzlu. Tu sam kao novinar počeo raditi za Radio Kameleon, a od 1997. godine i za Radio DW. Svatko tko je bio izbjeglica, zna koliko je to težak život, i kolika želja, da se čovjek, ako ikako može, vrati tamo odakle potječe. Tako sam i ja jedva dočekao mogućnost da se vratim u Srebrenicu, te 2002. godine, mada totada nije bilo niti jednostavno niti bezopasno.

To, kao što je poznato, nije ni danas tako bezopasno i jednostavno. Sve Vaše petoro djece je napustile Srebrenicu, a neki i Bosnu i Hercegovinu. Vi i Vaša supruga Nermina, ostajete tamo. Zbog čega?

Zato što volimo Srebrenicu. Djeca su se nažalost razišla, ni za jedno od njih Srebrenica nije imala budućnosti, kao ni za mnogu drugu ovdašnju djecu. Odlazi sve više njih i ne namjeravaju se vratiti. Tatjana i Davorin žive u Sarajevu, ovo troje mlađih su svi otišli u Njemačku. Svi mogu živjeti od svog rada, što je i za mene veliko olakšanje. Vi znate kako su u BiH mirovine male.

Mala mirovina je naravno veliki problem, ali ima i drugih problema. Prije 6 mjeseci ste morali podnijeti krivičnu prijavu protiv aktualnog načelnika Srebrenice Mladena Grujičića, zbog vrijeđanja i prijetnji. Možete li nam reći nešto više o tome?

Ja bih to označio kao tipičan primjer ophođenja dijela političara prema nama novinarima. Mi smo ovdje jedna vrsta kolateralne štete, neki od njih misle da se mogu iživljavati na nama bez straha od konzekvenci. Odvjetnici koje je angažirala Udruga bosanskohercegovačkih novinara je podnesena prijava protiv Grujičića. Taj moj slučaj je još pred sudom. Ono što znam je da je on navodno saslušan, odmah nakon moje prijave i da policija nije našla elemente kaznenog djela, iako me vrijeđao.

Vi ste, i kao novinar i kao čovjek, poznati kao veliki zagovornik pomirenja. 2015. godine ste objavili prvu knjigu „Kako javlja dopisnik iz Srebrenice”, s izvještajima koje ste radili za Radio DW. Krajem srpnja prošle godine je objavljena i Vaša druga knjiga pod nazivom "Priče iz Srebrenice", s 55 reportaža, koje ste također radili za našu kuću. Recenzent knjige, književnik Mirsad Mustafić, je prilikom njene promocije rekao da ste kroničar koji čuva uspomenu na ljude, srebrenički Bašeskija koji je više doprinio povratku prognanih i građenju mostova među ljudima nego neki ovdašnji, citiram, „politički skorojevići.“ Što Vam znače ove knjige?

Ove riječi mi, prije svega, znače mnogo, jer je i Mirsad Mustafić objavio gotovo 20 romana o Srebrenici. A i knjige su mi važne, jer su one dokument mog rada za Radio DW. U prvoj knjizi je i audio CD, sa svim originalnim prilozima koji su otišli u eter, provjerene činjenice iz više izvora, kako to nalažu pravila novinarstva. Većinom su to priče o povratnicima, o običnim ljudima i njihovim sudbinama. Dobio sam mnogo pozitivnih reakcija čitalaca, naših ljudi, ratnih prognanika razasutih po cijelom svijetu, posebno Srebreničana. I da se pohvalim, nisam dobio niti jednu kritiku, da sam nešto pogrešno napisao.

Hoće li biti i nekih novih knjiga, ako zdravlje posluži?

Nadam se. Ja i dalje pišem. Imam u pripremi jednu novu knjigu, s još 50-ak reportažnih zapisa, jer tu formu najviše volim. No, problem u Bosni je naći izdavača odnosno financijera. Zadnju knjigu mogu zahvaliti mom prijatelju iz djetinjstva, koji je danas uspješan poslovan čovjek u Sarajevu. Tiskana je u Tuzli. Možda mi se posreći i za treću knjigu.