Njemački mediji o kineskom posjetu Hrvatskoj
12. travnja 2019
Čak i novinska agencija dpa, čiju vijest u pravilu prenose mnogi mediji, nakon osnovnih podataka o susretu kineskog premijera Li Keqianga u Dubrovniku s predsjednicima država ili vlada 16 zemalja srednje i jugoistočne Europe, dodaje: „Uglavnom se tu radi o velikim planovima prometne infrastrukture koja bi trebala olakšati transport kineske robe na zapad Europe. Kina sve više nastupa i kao isporučitelj elektrana ili kao investitor u različite industrije. EU takvu vrstu gospodarskog angažmana promatra sa sve većim nepovjerenjem: razni projekti se uglavnom financiraju kreditima kineskih državnih banaka, a uglavnom malenim i državama s malo vlastitog kapitala, koje uzimaju te kredite, prijeti opasnost da upadnu u dužničku zamku i dospiju u političku ovisnost o Pekingu."
Spiegel: Tri opasnosti
Spiegel Online je sinoć objavio i analizu kineskih investicija u tih 16 zemalja Europe od kojih su 12 i članice Europske unije. U tekstu Vanesse Steinmetz i Marcela Paulya pod naslovom „Kineska dvojbena obećanja" ( Spiegel Online: "Peking više obećava nego što ispunjava" ) navodi kako su trenutno na prvom mjestu kineske investicije u Srbiju gdje je Peking u 23 projekta uložio preko deset milijardi dolara i oni sežu od metaloprerađivačke i industrije oružja pa do projekata u infrastrukturu. Slijede Mađarska (oko 4 milijarde dolara) i Poljska (oko 3 milijarde dolara).
U analizi, opremljenoj mnogim grafikonima, autori Spiegel Onlinea navode čak tri velika problema: prvi je „Strah od prezaduženosti zbog pretjeranih kredita" i tu odmah navodi Crnu Goru čiji je državni dug samo zbog projekta autoceste od luke Bar do Srbije skočio na 83% BDP-a. A to je tek prva faza projekta, odakle novac za završetak radova – to nikome nije jasno. Tu Spiegel Online dodaje: „Zabrinutost zbog mogućih posljedica takvog prezaduživanja s velikodušnim kreditima iz Kine nije niti nova, niti neosnovana: u Šri Lanci se tamošnja vlada za luku u sklopu novog Puta svile zadužila u tolikoj mjeri da je Kina postala zakupac luke Hambantota za sljedećih 99 godina – na veliku srdžbu stanovništva koje je zbog toga izašlo na ulice."
Kao drugi problem ova analiza naslovljava: „Obećane investicije se ne provode". Spiegel Online piše: „Raskorak između obećanih i stvarnih investicija. Ta razlika je vidljiva i iz brojki o zemljama Balkana u izvještaju minhenske Konferencije o sigurnosti 2019. Iz toga se vidi kako je prije svega Bosna i Hercegovina na kraju dobila mnogo manje novca nego što je odobreno i najavljeno kao kredit. Slično izgleda i u Sjevernoj Makedoniji." To nije problem samo zemalja Balkana, slično se događa i s kineskim obećanjem Poljskoj da će izgraditi varšavsku zračnu luku, a i u Češkoj je u više projekata kineski udio ispao manji od planiranog.
Gdje je koncept?
To je dobrim dijelom, misle analitičari Spiegel Onlinea i zbog trećeg problema: „Općeg nedostatka plana". Tu članak podsjeća na kineski plan „Made in China 2025" gdje je cilj Pekinga u tom roku postati vodeća zemlja u robotici i umjetnoj inteligenciji. Ali kod investicija u pogone u istočnoj i jugoistočnoj Europi se jedva može prepoznati neki koncept. A članak ukazuje i kako je Kini posve jasno da Europljani nisu zadovoljni time što im radi u njihovom prostoru: „Vlada u Pekingu ionako svojim angažmanom u istočnoj i središnjoj Europi ne želi izazvati bijes za Kinu najvažnijih država EU-a kao što su Njemačka i Francuska. Zato su Peking i 16 drugih država u Dubrovniku najavile početkom tjedna kako će zajedničke sporazume prije toga predočiti Bruxellesu. Još nikad nisu predstavnici EU-a bili tako uključeni na sastanku 16+1 kao što je to ove godine", završava analizu Spiegel Online.
„Mostovi, luke, tračnice, sloboda?"
Današnji Frankfurter Allgemeine Zeitung objavljuje čak dva članka o posjetu kineskog premijera Hrvatskoj i sastanku 16+1. Prvi je opsežno izvješće Michaela Martensa naslovljeno „Mostovi, luke, tračnice, sloboda?" u kojem piše: „Za malenu Hrvatsku je to velik događaj. Već danima hrvatske novine javljaju o trodnevnom posjetu kineskog premijera Li Keqianga i gospodarskog izaslanstva od 250 osoba u najmlađu članicu EU-a. Vrhunac boravka je Businnes Forum u Dubrovniku ovog petka. Na toj konferenciji će se sastati oko 1.000 poduzetnika iz Kine, Hrvatske kao i iz 15 drugih srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja kako bi pripremili poslove s Kinom ili ih sklopili."
Članak u FAZ-u podsjeća na povijest tih sastanaka, a iznosi i detalje o, kako ga naziva, „najskupljem infrastrukturnom projektu u povijesti Hrvatske, mostu prema Pelješcu" koji će, zajedno s pristupnim cestama stajati preko pola milijarde eura i koje gradi China Road and Bridge Corporation. I frankfurtski list tu naglašava: „Lavovski dio, 357 milijuna eura, preuzima EU. Time dakle europska sredstva za poticanje strukturnih projekata odlaze jednom kineskom državnom poduzeću. To ne ljuti samo europske konkurente kao što je austrijski koncern Strabag koji je izgubio na natječaju. I minhenska Konferencija o sigurnosti govori u svom najnovijem godišnjem izvješću u kojem je Balkanu posvećeno vlastito poglavlje, o „diplomaciji dužničke zamke" Pekinga. Ona može dovesti da malene zemlje jugoistoka Europe dospiju najprije u financijsku, a onda i u političku ovisnost o Kini."
Znamo li što je to AIIB?
Doduše, FAZ opisuje čitav postupak natječaja za Pelješki most i priznaje kako niti predstavnici EU-a nisu našli zamjerki – usprkos eventualnoj činjenici što ta kineska tvrtka prima državnu potporu tako da je mogla ponuditi bolju cijenu. No prenosi i demanti kineske strane, kao i najavu Kine da će i dalje ulagati u Hrvatsku. S druge strane, javlja i kako Zagreb teži „članstvu u Azijskoj investicijskoj infrastrukturnoj banci AIIB gdje dominira Kina."
„Upravo je jamstvo za takve projekte ono što brine neke europske političare i zapadne diplomate. Europski zastupnik Zelenih Reinhard Bütikofer AIIB naziva 'čistom mašinom za širenje moći Kine' i ovih dana upozorava kako je proces 16+1 'očito metoda razdora. Kad je neki kineski diplomat osobito drzak, onda ponekad i kaže kako se mora pomoći i Mađarskoj kako bi obranila svoj suverenitet prema Bruxellesu'. Doduše, velike članice EU-a kao što je Njemačka su maltene pozvale Kinu na takve pokušaje unošenja razdora kad su vlastite interese stavile iznad zajedničke europske politike prema Kini, smatra Bütikofer, dopredsjednik izaslanstva EP-a za odnose s Kinom", piše u izvješću koje objavljuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.
Tko plaća muziku...
Drugi članak istog lista je komentar Petera Sturma o ulaganjima Kine u ove zemlje Europe: „Dugo se zna da onaj tko plaća muziku određuje i program. Ne može se zamjeriti zemljama istoka Europe kad kratkoročno žele prednosti te 'muzike', a da na isti način ne razmišljaju i o dugoročnim posljedicama. Kina nastupa kao velikodušni platiša infrastrukturnih projekata s kojima te zemlje mogu krenuti dalje. Ne može se prigovoriti ni Kini da to ne čini bez svog interesa. Ali primatelji moraju razmisliti u ovisnost o komu se oni upuštaju. Isplati se malo raspitati u zemljama Afrike i Azije. Tamo su već neki upali u dužničku zamku gdje za otplatu moraju plaćati više nego što zarađuju. A da slična sudbina prijeti i zemljama istoka Europe, to mora prije svega zabrinuti i Europsku uniju", piše u komentaru objavljenom u Frankfurter Allgemeine Zeitungu.