Nije uspjelo u BiH i Ruandi, može li u Siriji?

Njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer je u intervjuu za DW predložila takozvanu „sigurnu zonu“ na sjeveru Sirije u kojoj bi sigurnost jamčile međunarodne snage. Njezin iznenađujući prijedlog je postao predmet kontroverznih rasprava u Njemačkoj.

Dok ni u samom Berlinu nema jedinstvenog stava, drugi igrači na sjeveru Sirije dovode stvari pred svršen čin.

U Sočiju su ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan dogovorili produžetak prekida vatre i zajedničke ophodnje u pojasu širokom 30 kilometara na sjeveru Sirije u koji su ušli turski vojnici. Od početka sirijskog konflikta Turska traži formiranje zaštitne zone duž granice s planom da tu naseli milijune sirijskih izbjeglica koje su trenutno u Turskoj.

Zone koje se nazivaju „sigurnim“, „sigurnosnim“ ili „tampon-zonama“ nisu nov koncept, ali takav pristup do sada nije uvijek bio uspješan.

Tampon-zone u bliskoistočnom sukobu

Stravična iskustva iz Drugog svjetskog rata dovela su do toga da Ujedinjeni narodi predlože mjere za zaštitu civilnog stanovništva u ratnim sukobima. Najprije je Vijeće sigurnosti 1948. poslalo promatrače u zonu sukoba, nakon prvog oružanog konflikta između Izraela s jedne i Palestinaca i više arapskih država s druge strane.

Formiranje tampon-zone uvjetovano je, kao i u kasnijim sukobima, primirjem. „Prvobitni koncept slanja Plavih kaciga nije bio suprotstavljanje invaziji već razdvajanje zaraćenih strana nakon sklopljenog primirja i formiranje zone sigurnosti“, kaže za DW Christian Tomuschat, profesor međunarodnog prava.

Plave kacige su bile opremljene samo osobnim naoružanjem koje je služilo samoobrani.

Zaštitne zone su od devedesetih primjenjivane i izvan nadležnosti UN-a. SAD, Velika Britanija i Francuska su 1991. ustanovile zonu zabrane letova iznad sjevernog Iraka i potkrijepile to redovitim borbenim letovima u toj zoni. Poslije okončanja Prvog zaljevskog rata, ova mjera je trebala poslužiti zaštiti kurdskog i šijitskog stanovništva od režima Sadama Huseina.

Na početku je operacija pokrenuta bez mandata UN-a, tek kasnije je počela koordinacija sa svjetskom organizacijom. Zabrana letova je proširena na južni dio Iraka gdje je služila zaštiti šijitskog stanovništva.

Masakr u Srebrenici

Za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mandat Vijeća sigurnosti je 1993. dodijeljen za UN Protection Force poznatije kao Unprofor. Plave kacige su trebale zaštititi bosanske muslimane od srpskih napada te omogućit raspodjelu humanitarne pomoći.

Premda je puno ljudi našlo utočište u sigurnosnim zonama, nade koje su polagane u ovaj koncept su se izjalovile. Jer, upravo u jednoj ovakvoj zoni dogodio se jedan od najvećih masakara poslije Drugog svjetskog rata.

U srpnju 1995. su srpske trupe pod zapovjedništvom Ratka Mladića osvojile Srebrenicu i tamo ubile preko 7.000 dječaka i muškaraca.

Od tada je Srebrenica simbol debakla koncepta zaštite ljudi u ratu koji je stvorila međunarodna zajednica. „Genocid pred očima UN-a“, kaže profesor Tomuschat.

Mandat Unprofora je, podsjeća on, bio vrlo strogo određen. Plave kacige su mogle kontrolirati samo već dogovoreno primirje, ali nisu imale ovlasti vojno se suprotstaviti onima koji su planirali i provodili napade.

Genocid u Ruandi

Još veći užas zbio se 1994. u Ruandi. Tamo je formirana „sigurna humanitarna zona“. Nju su formirale francusko-senegalske trupe na jugozapadu Ruande, na osnovi rezolucije Vijeća sigurnosti, nakon što su ekstremisti naroda Hutu otpočeli provoditi uništenje naroda Tutsi.

Došlo je do genocida usprkos tome što je UN raspolagao informacijama o „listi smrti“ koju je sačinila vladajuća stranka naroda Hutu. Od 6. travnja do sredine srpnja 1994. pobijeno je više od 800.000 ljudi. Za stotinu dana su pripadnici većinskog naroda Hutu ubili 75 posto pripadnika naroda Tutsi kao i mnoge političke protivnike.

Plave kacige, njih 2.500, povučene su iz Ruande dok su masakri bili u tijeku. To je sramotna epizoda u povijesti Ujedinjenih naroda.

Usprkos ovakvim debaklima, mnogi stručnjaci za međunarodno pravo, među kojima je i Christian Tomuschat, vjeruju u instrument sigurne zone. Preduvjet je, prema profesoru Tomuschatu, da bude dogovoren mandat na osnovi kojeg je zaista moguće zaštititi civilno stanovništvo i izbjeglice.

„Vijeće sigurnosti je dužno čuvati međunarodnu sigurnost, ali i štititi ljudska prava“, kaže on i dodaje da ni Povelja UN-a ni dosadašnja praksa nisu prepreka za dodjeljivanje takvog mandata. Tomuschat kaže da je to moguće ako svi sudionici postignu konsenzus.

Ipak, takav dogovor u pogledu Sirije jedva da je realan. Rusija bi mogla iskoristiti pravo veta u Vijeću sigurnosti, a NATO bi zbog svoje članice Turske tapkao u mjestu. Europska unija oslabljena Brexitom je još uvijek vanjskopolitički nedorasla takvim izazovima.