Nestanak djeteta – trauma i reakcija

Njemačka policija „djecom“ formalno smatra grupu do 13 godina starosti. Prema podacima Njemačkog saveznog ureda za borbu protiv kriminala (BKA), broj prijavljenih nestanaka djece u toj grupi iznosi između 14 i 18 tisuća godišnje. A stopa riješenih slučajeva iznosi 99,8 posto. Od toga se gotovo isti postotak rješava u roku od 24 sata po podnošenju prijave.

„Mladima“ se smatraju osobe između 14 i 17 godina starosti. U toj grupi ima mnogo više nestanaka – između 70 i 90 tisuća godišnje. Stopa riješenih slučajeva: 97,6 posto.

Nestankom djeteta se smatra svaka situacija u kojoj nitko ne zna gdje se ono nalazi. Dok se kod nestanka odraslih čeka najmanje 12 sati, jer se polazi od toga da punoljetne osobe imaju pravo slobodnom voljom birati gdje će boraviti ili otići, kod maloljetnih osoba se odmah polazi od pretpostavke da im prijeti fizička i psihička opasnost.

U tom slučaju se hitno aktivira procedura potrage. To se čini prije svega na temelju iskaza osobe koja prijavljuje nestanak djeteta. U potrazi se obično angažiraju sve raspoložive snage u regiji u kojem je nestanak prijavljen, a u praksi tu često priskaču u pomoć i policajci iz susjednih pokrajina ili pripadnici savezne policije.

Šengenski informacijski sustav

Pored policije, odmah se informiraju i lokalni vatrogasci te spasiteljske službe Crvenog križa i Društva za tehničku pomoć (THW). Njihovo poznavanje terena je vrlo važno.

U slučaju lošije vidljivosti ili noćne pretrage, u potragu se odmah uključuju i psi-tragači i helikopteri opremljeni infracrvenim kamerama.

Podaci o nestaloj osobi se odmah unose u informacijski sustav policije zvani INPOL. Tom sustavu mogu pristupiti sve njemačke policijske ispostave. Tako se prilikom policijskih kontrola odmah može ustanoviti je li riječ o nestaloj osobi.

Njemačka je s 29 drugih zemalja uključena u Šengenski informacijski sustav (SIS). Riječ je o zajedničkom mehanizmu potrage koji je uveden u okviru kompenzacije za ukidanje kontrola na graničnim prijelazima između zemalja Šengenskog sporazuma. Taj sustav se neprestano tehnički usavršava. Njegova posljednja aktualizacija iz 2023. donijela je nove mogućnosti razmjene biometrijskih podataka o nestalim osobama između zemalja-članica.

Da bi SIS funkcionirao kako treba, svaka zemlja-članica ima svoj stožer za potragu nazvan SIRENE. On se obično nalazi u središnjem policijskom uredu (u Njemačkoj je to BKA).

Amber-uzbuna

Čitav ovaj sustav se razlikuje od sustava zvanog Amber-uzbuna (Amber alert) koji je uveden 1996. u SAD-u i koji su preuzele i mnoge druge zemlje, među kojima i Hrvatska i Srbija, dok u Bosni i Hercegovini uvođenje na državnoj razini još uvijek koče kompliciran politički sustav i isprepletene nadležnosti.

Sustav je nazvan po djevojčici Amber Hagerman koja je 1996. oteta u blizini Arlingtona u Teksasu i četiri dana kasnije nađena mrtva. Tim povodom je pokrenut sustav uzbunjivanja na nacionalnoj razini koji je podrazumijevao „hitnu radiodifuznu reakciju", tj. brzo obavještavanje javnosti preko radija i televizije.

Dvadeset godina kasnije, 2016, Amber-sustav je proširen na uzbunjivanje preko mobilnih telefona SMS-porukama s podacima o tome gdje je dijete posljednji put viđeno i sl. Uzbuna je proširena i na društvene mreže, prije svega Facebook i Instagram.

Njemačka, Švicarska i Austrija nisu uvele ovaj sustav jer smatraju da SIRENE dovoljno dobro funkcionira. Osim toga, u njemačkoj kriminalističkoj psihologiji se smatra da uzbunjivanje stanovništva u razmjerima Amber-sustava može uznemiriti i samog otmičara, ako je dijete oteto, i da ga dovede do panike u kojoj bi možda bio u stanju i ubiti dijete.

Njemačka Inicijativa nestala djeca tvrdi da je Amber-uzbuna od uvođenja spasila živote više od 640-oro otete djece. Taj sustav je sve popularniji, možda i zbog toga što je već i njegovo postojanje možda dovoljno da odvrati otmičare od zlih namjera, s obzirom na to da znaju da će za njima tragati čitava nacija.

Prozaični razlozi nestanka

U Njemačkoj ima više organizacija koje pored policije i spasilačkih službi pomažu roditeljima nestale djece. Takva je, na primjer, udruga VVK koje po vlastitim navodima može poslužiti kao dodatni „megafon" za javnost, ali i financijski pomaže roditeljima koji žele otiskati letke ili otvore ulični štand za komunikaciju sa sugrađanima.

Kada je riječ o razlozima nestanka djece, njemački BKA navodi da 98 posto nestale djece samo odlučuje napustiti roditeljski dom. Ona to mogu učiniti ako trpe obiteljsko nasilje, ali se to još češće događa u slučajevima kada se dijete priključi nekoj grupi ili, najčešće starijem, pojedincu.

Otmice djeteta su mnogo rjeđa pojava, iako mediji o takvim slučajevima obično pišu naširoko uz iznošenje mnogo detalja i spekulacija. Zbog toga građani često misle da se to događa mnogo češće nego što je to stvarno slučaj.

I sam pojam „otmice" se mora promatrati nijansirano, jer su najrjeđi slučajevi u kojima dijete otima neka nepoznata osoba. Mnogo češće se radi o akcijama razvedenih roditelja kojima je oduzeto pravo staranja o djetetu, ili npr. imaju to pravo ali ne i dozvolu da povedu dijete sa sobom u novi dom u inozemstvu.

Besplatnu pomoć i informacije o tome kako postupati u Njemačkoj i drugim europskim zemljama pruža služba Dežurnog telefona s brojem 116-000 koja radi 24 sati dnevno.