1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Nasilje u obitelji je destruktivno na više razina

Aida Sofić Salihbegović
15. kolovoza 2023

Zašto žene žrtve nasilja ne potraže pomoć? Zašto se javno ne govori o obiteljskom nasilju? O tome smo razgovarali s psihoterapeutkinjom Augustinom Rahmanović. Ona nam je objasnila i kako žene mogu potražiti pomoć.

https://p.dw.com/p/4VAG4
Prosvjed protiv nasilja prema ženama u Argentini, ožujak 2020.
Nasilje prema ženama je globalni problemFoto: AFP/J. Mabromata

To što se dogodilo u petak u Gradačcu je za mene kraj civilizacije i najgore poniženje žene", kaže za DW Augustina Ina Rahmanović, razvojna psihologinja i psihoterapeutkinja iz udruženja Vive žene Tuzla, koja se već godinama bavi zaštitom i podrškom žrtvama obiteljskog nasilja.

Slučaj Nizame Hećimović, koju je u Gradačcu ubio njezin bivši partner Nermin Sulejmanović pred očima devetomjesečne bebe i korisnika Instagrama, nije potresao samo ovu stručnjakinju, nego i cijelu bosanskohercegovačku i regionalnu javnost. Nizama je počinitelja, koji je prethodno bio poznat policiji zbog krijumčarenja droge i nasilničkog ponašanja, prijavila policiji i zatražila zabranu prilaska, ali je njen zahtjev odbijen.

„Ja vjerujem da bi to što joj je zahtjev odbijen moglo obeshrabriti druge žene žrtve nasilja da prijave nasilje, osim ako se zaista dobro ne istraži zašto je došlo do toga. Ako to ostane neistraženo, onda će žene vjerovati da nemaju nikakvu zaštitu”, objašnjava Augustina Ina Rahmanović. I tvrdi da u Bosni i Hercegovini postoji dobar zakonski okvir, ali se on često u praksi ne primjenjuje. Potrebna je, kaže, bolja suradnja različitih institucija, te brža i jasnija reakcija na problem nasilja.

Augustina Ina Rahmanović, psihologinja i psihoterapeutkinja u udruženju Vive žene Tuzla
Augustina Ina Rahmanović, psihologinja i psihoterapeutkinja u udruženju Vive žene TuzlaFoto: privat

Muška solidarnost i mekan stav prema nasilju u obitelji

Dodatan izazov je i mačo kultura koja postoji ne samo na ulici, nego i u institucijama. „U našem radu često nailazimo na tzv. mušku solidarnost - kako u policiji, tako i među zaposlenima u centrima za socijalni rad, gdje muškarci imaju malo mekši stav prema nasilju i kažu: ‚Ma bit će to sve u redu. Proći će to sve.‘ Dok zakonski oni mogu spriječiti da dođe do ovako nečega", tvrdi razvojna psihologinja u razgovoru za DW, referirajući se na femicid i ono što se dogodilo u petak (11.8.) u Gradačcu.

2021. i 2022. godine u Bosni i Hercegovini je, prema podacima Odbora za praćenje provedbe i izvještavanje po Istanbulskoj konvenciji i femicidu u BiH, ubijeno 19 žena, a prema podacima UN-a, svaka druga žena u Bosni i Hercegovini starija od 15 godina iskusila je neki oblik fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja.

Rahmanović objašnjava da žene znaju jako dugo trpjeti nasilje i ne prijavljivati svog nasilnika. Počinitelj nasilja, kaže ona, vlada kroz ulijevanje straha i pokazuje neuračunljivo ponašanje kada to žena najmanje očekuje.

Gradačac u petak (11.8.): policajac u civilu drži pušku
Gradačac u petak (11.8.): policajac u civilu drži puškuFoto: picture alliance/dpa/AP

Izolacija i strah - zašto žene ne prijavljuju nasilje?

"Nasilje se ogleda u ponižavanju, uvredama, izolaciji od najbližih, psovkama i dehumanizaciji. Žena bude inkapsulirana u nekoj vrsti izolacije i ne može sama izaći iz toga. Taj strah da će on njoj nešto zaista učiniti je jedan veliki razlog što žena ne prijavljuje nasilje", kaže Rahmanović.

Pored toga, postoji i kompleksni psihološki proces u kojem se žena jako teško može psiho-emotivno osloboditi svog nasilnika, a i konkretni razlozi kao što su financijska ovisnost ili stav da djeca trebaju imati oca – kakav god on bio.

„Žrtve uglavnom imaju osjećaj da će se on promijeniti ako one budu dobre. Ali to nije tako. Ako mu nitko ne postavi granice, on će biti samo gori”, upozorava Rahmanović.

Od ratnog do obiteljskog nasilja

Udruženje Vive žene Tuzla počelo je raditi devedesetih godina prošlog stoljeća sa osobama s ratnom trauma, a poslije su se više fokusirali na nasilje prema djeci i ženama unutar obitelji.

Prosvjed protiv nasilja prema ženama u Sarajevu
Prosvjed protiv nasilja prema ženama u SarajevuFoto: Samir Huseinovic/DW

"Ratna trauma je jednim dijelom pogoršala nasilje u obitelji. Karakteristike agresije prema ženama i djeci u ratu imaju sličnosti s nasiljem prema ženama i djeci poslije rata. Tako smo to i povezali”, navodi psihologinja.

Ona tvrdi da posljedice rata i dalje igraju važnu ulogu u tome koliko se odgovara za počinjene zločine: „Mi u BiH živimo u državi gdje se veličaju ratni zločinci. Imam osjećaj da to neminovno utječe na sve i da vlada osjećaj da se može uraditi šta god tko hoće, a da se za to neće odgovarati."

Sigurna kuća – samo jedna vrsta podrške

Udruženje danas upravlja i Sigurnom kućom za žrtve obiteljskog nasilja u kojoj je trenutno sedam žena. Prošli tjedan ih je bilo 15-ak. Kapaciteta ima za 21 osobu i žrtve se u tom smještaju mogu osjećati sigurno, navodi Rahmanović.

„Žrtve su osigurane 24 sata dnevno. Imamo dobre veze s policijom i siguran elektronski ulaz. Poslije prijema se ne smije kontaktirati ni s kim – ni mi, ni socijalni radnik, niti policija ne smijemo reći nikome gdje se žrtva nalazi. Uzimamo i mobitel od žrtve, tako da ona ne može biti izložene tim vrstama prijetnji”, objašnjava psihologinja i dodaje da se u sigurnu kuću dolazi preko policije ili centra za socijalni rad.

Muškarac sa stisnutom šakom prilazi ženi
Augustina Rahmanović: "Žrtve nasilja često osjećaju sramotu - što ne bi trebale"Foto: picture alliance/dpa/C. Klose

Sigurna kuća je naravno jedno od rješenja i načina bijega od nasilnika, ali najbolja zaštita od nasilja je da žrtva počne što prije govoriti o tome što se događa, kao i da prijavi nasilje. Žrtve moraju razgovarati o problemu u svojoj okolini, jer što više ljudi zna, to je žrtva bolje zaštićena i ima bolju podršku.

„Puno žena pati u tišini, boje se, stide se i neće pričati. Ali one moraju znati da biti žrtva nasilja nije nikakva sramota, to je društveni problem. Svakoj žrtvi bih preporučila da dobro razmisli želi li provoditi svoj život na takav način. One se moraju povezati sa svojim dostojanstvom jer muškarci i žene su ravnopravni. Ne trebaju imati osjećaj da su podređene i da muškarci mogu s njima raditi što god hoće. To ne smije biti tako”, zaključuje psihologinja.

A za kraj razgovora za DW poručuje: „Samo bih htjela da ljudi razumiju koliko je destruktivno nasilje u obitelji. Ono je destruktivno na razini žrtve, ali i na razini počinitelja, jer ja ne mogu zamisliti da je on (Nermin Sulejmanović, op.a.) bio sretan dok je to radio, a da ne govorim o razini djece. To je strašno."

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu