"Nakon Hitlera" - Hitler nije nestao

Prva službena Hitlerova bista datira iz 1932. godine. Izradila ju je kiparica Hedwig Maria Ley – prije nego što je Adolf Hitler došao na vlast. Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (NSDAP) koristila je ovu bistu kao uzor za kasnija Hitlerova prikazivanja. Na kraju rata Ley je bistu najprije zakopala u vrtu, a 1967. godine ju je poklonila jednom zanatliji. U njegovoj kući bista dobiva počasno mjesto. Stajala je još dvadeset godina u dnevnoj sobi toga zanatlije na kaminu.

Bista se sada može vidjeti u Bonnu na izložbi posvećenoj njemačkom suočavanju sa nacionalsocijalizmom. Odmah pored biste nalazi se prefarbani portret Hitlera. Slika je visjela u gradskoj upravi Frankfurta na Majni do 1945. godine. Ispod bijele boje još uvijek se naziru Hitlerove crte lica. Ne zna se tko ga je i zašto prefarbao. Ali nitko ga nije bacio. Možda zato što „veliki vođa“ nije trebao završiti u smeću?

Uglavnom samo „sljedbenici"

Nakon Drugog svjetskog rata mnogi Nijemci su nastojali da „obrišu" bivšeg diktatora, na primjer, ulice koje su nosile njegove ime, „Adolf-Hitler-Straßen", brzo su preimenovane. Odrasla generacija koja je preživjela rat bila je zauzeta organiziranjem vlastitog života – obnovom kuća, nabavkom hrane, tugovanjem za članovima obitelji.

O svojoj ulozi u Trećem Reichu muškarci i žene nisu govorili. Nerado su ispunjavali upitnike o denacifikaciji, a većina je sebe smatrala samo „sljedbenicima“. Statistički Nijemac te generacije krivi Hitlera, Goebbelsa i Göringa za rat i zločine i oslobađa samog sebe odgovornosti.

Nitko javno ne priznaje krivnju i mnogi nacistički zločinci započeli su nove karijere u „Bonnskoj Republici" (Zapadna Njemačka). Obračun s nacističkim zločinima u početku su preuzeli saveznici: ponegdje su za Nijemce organizirali obvezne projekcije filmova o nacionalsocijalističkim koncentracijskim logorima i logorima istrjebljenja.

U DDR-u (Istočna Njemačka) je bilo drukčije. Tamo je Stranka socijalističkog jedinstva Njemačke (SED) propagirala mit o tome da „nacisti postoje samo na Zapadu". Tko je priznao socijalističku državu, bio je oslobođen krivnje.

„Židovi su s pravom bili proganjani"

Izložba u bonnskoj Kući povijesti pokazuje kako su se četiri generacije Nijemaca skoro 80 godina suočavale s nacionalsocijalizmom. Svaka od njih je uronjena u politički i društveni kontekst tipičan za svoje vrijeme. Dokumentarni filmovi, novinski članci, fotografije i ankete ilustriraju duh vremena svake generacije.

Tako je 1962. godine jedan televizijski reporter pitao prolaznike o židovima. Ljudi su mu otvoreno u mikrofon govorili da „židovi ne bi trebali biti u saveznoj vladi", da ih „ima previše u SR Njemačkoj“ ili čak da su „s pravom bili proganjani“. Ove izjave dolaze od predstavnika generacije počinitelja – i to još oko 17 godina nakon završetka nečovječnih zločina nacionalsocijalista.

Nikada se više nisu vratili

Puno prostora na izložbi posvećeno je i žrtvama. Jedna neupadljiva mala smeđa vozna karta pripadala je Erni Meintrup. Ona je preživjela logor Theresienstadt koji je služio kao sabirni i tranzitni logor u sustavu nacističkih koncentracijskih logora i vratila se u svoj rodni grad Münster. Međutim, o svom zatočeništvu nije govorila - kao i mnogi drugi progonjeni.

Tu je i bicikl jednog židovskog dječaka koji ga je ostavio prijatelju na čuvanje. Tek 2007. taj prijatelj – sada stariji čovjek – odnio je bicikl u radnju s polovnim stvarima. Tolike godine je uzalud čekao povratak svog prijatelja.

Odmah pored je kufer pun dokumenata i uspomena. To je sve što je ostalo od židovske obitelji iz Regensburga. Kufer je sačuvala žena koja je kod njih radila. Ona je dodala pisma koja je obitelj pisala iz geta, dok nije ubijena.

Stotine priča

Kako naglašavaju organizatori izložbe, temom se nisu htjeli baviti iz ugla visoke politike. „Već kroz predmete koji pričaju mnoge osobne priče. Oko 500 predmeta ilustrira kako su se različite generacije suočavale sa nacionalsocijalizmom i međusobno se svađale“, kaže prof. dr. Hanno Sowade, kustos izložbe.

Jedan dio posvećen je generaciji koja kao mladi odrasli od 1960-ih godina oblikuje društveni život i kritički postavlja pitanja svojim roditeljima o njihovoj ulozi u Trećem Reichu. Posebno „šezdesetosmaši“ glasno demonstriraju i pravno i moralno optužuju počinitelje.

Ali čak i tada toksično sjećanje na Hitlera je još uvijek živo: 1965. nepoznati počinitelji su uništili spomenike na židovskom groblju u Bambergu. Pet godina kasnije, neidentificirani počinitelji u Münchenu podmeću požar u staračkom domu židovske zajednice i ubijaju sedam stanara koji su preživjeli holokaust. Ovo su samo dva primjera od stotina antisemitskih napada u Njemačkoj 1960-ih i 1970-ih godina.

Sljedeća generacija, generacija unuka Zapadne Njemačke, odrasla je 1980-ih i 1990-ih, u vrijeme krize, sustavnih promjena i rastuće ekološke svijesti. Američku seriju „Holokaust“ 1979. godine je pogledalo dvadeset milijuna njemačkih građana starijih od četrnaest godina. Desetine tisuća ljudi kontaktiralo je televizijsku postaju nakon emitiranja. Uglavnom su kazali da im je ta mini-serija otvorila oči, ali bilo je i onih koji su poručili: „Trebali su pobiti sve židove".

U Hamburgu je 1995. godine otvorena putujuća izložba o Wehrmachtu pod nazivom „Rat uništenja. Zločini Wehrmachta 1941.-1944." koja je prikazana u više desetina gradova u Njemačkoj i Austriji - i izazvala slične kontroverze – jer je konačno raščistila s mitom o „čistom Wehrmachtu", u koji su mnogi ljudi vjerovali i pola stoljeća nakon završetka rata.

Hitler nije nestao

Pripadnici četvrte generacije rođeni su nakon ponovnog ujedinjenja. Mnogi od njih potječu iz useljeničkih obitelji i nemaju obiteljske veze s nacionalsocijalizmom. Oni sve rjeđe imaju priliku sresti svjedoke vremena, a polaganje vijenaca na spomen-mjestima im djeluje kao nerazumljivi ritual. Umjesto toga, u digitalnom svijetu imaju dosta mogućnosti da se suoče sa nacionalsocijalizmom.

„Ipak, mnogi mladi sve više doživljavaju povijest nacionalsocijalizma kao opomenu za sadašnjost. Oni demonstriraju protiv desničarskog populizma i sjećaju se žrtava desničarskog ekstremističkog nasilja“, naglašavaju organizatori izložbe u Bonnu.

Ali oni pokazuju i drugu stranu medalje: u ljeto 2023. desničarski ekstremist zapalio je „BücherboXX" u blizini memorijala „Peron 17" u berlinskom okrugu Grunewaldu. Preuređena telefonska govornica koja je sadržavala literaturu o nacionalsocijalizmu, kao i audio-postaju s odlomcima iz dnevnika Ane Frank i židovskim pjesmama, imala je za cilj podsjetiti na deportaciju tisuća židova u logore smrti.

Suočavanje Nijemaca s nacionalsocijalizmom nije izgubilo na aktualnosti ni gotovo 80 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata – na izložbi to vrlo brzo postaje jasno. S jačanjem desničarskih ekstremističkih stranaka ova tema postaje važnija nego ikad.

Jer, Hitler nije nestao. Kao na prefarbanom portretu, na kojem se još uvijek vidi njegov lik.

Izložba „Nakon Hitlera. Njemačko suočavanje s nacionalsocijalizmom" traje do 26. siječnja 2026. u Kući povijesti u Bonnu (Haus der Geschichte Bonn). Ulaz je besplatan.

*ovaj tekst je prvotno objavljen na poljskom jeziku, a preveden s njemačkog