Na vjeri se dobro zarađuje

Dvije godine nakon početka pandemije Britanci, Nijemci, Amerikanci i čitav niz drugih stranaca opet stižu u Sahagun. Oni su na Putu svetog Jakova u španjolskoj provinciji Leon i zastaju u mjestašcu gdje se Veliki petak i smrt Isusa, nakon ovog doba lock downa, opet obilježava velikim slavljem, procesijom, glazbom s mnogo alkohola i jela. “To nekoga može začuditi, ali njegovom smrću su ljudi oslobođeni od grijeha – tako to vide Španjolci”, objašnjava nam Enrique Sancho koji odlično poznaje sve vjerske blagdane i njihovo značenje za španjolski turizam.

A njih ima u toj zemlji upravo gomilu: po podacima tamošnje biskupske konferencije, u Španjolskoj ima 92 katolička blagdana koji imaju status “nacionalnog turističkog interesa”, a onda još 42 koji se diče blagdanom od “međunarodnog turističkog interesa”. Tu onda spadaju uskrsne procesije u Sevilli i Malagi, proslava Djevice iz Rocie u provinciji Hielva, baš kao i Dan svetog Fermina od Amiensa – poznatiji kao Sanfermines u Pamploni gdje se onda bikovi puštaju po ulicama mjesta. Španjolska biskupska konferencija tvrdi kako promet ostvaren na takvim proslavama čini čitavih 3% BDP-a Španjolske.

Glavno je da se slavi, bez obzira što

“Takve bogate proslave su i odlučujući razlog, zašto je po jednom istraživanju portala zračnih prijevoznika Jetcost, upravo Španjolska najomiljenije turističko odredište za vrijeme Uskrsnih blagdana”, kaže Sancho. U hotelima, trgovinama i restoranima su hodočasnici osobito omiljeni jer, prema istraživanju Sveučilišta Santiago de Compostela, troše više nego dvostruko nego što to čine obični turisti. “Prije svega Amerikanci i Korejci”, kaže nam Miguel Fernandez, član Bratstva u Sahagunu koji organiziraju Uskrsne procesije.

Je li to doista točno ili je predrasuda u koju se vjeruje, to većinu uopće ne zanima. Udruga uzgajivača bikova Union de Criadores de Toros de Lidia procjenjuje kako turisti koji dolaze biti tjerani od bikova na Sanfermines godišnje potroše oko 45 milijuna eura. Je li Fermin od Amiensa doista bio tako veliki svetac – konačno, njegova svetost je “otkrivena” tek 6 stoljeća nakon što je umro i tek vjerojatno mučeničkom smrću? I je li u katedrali u Santiago de Compostela doista pokopan apostol Jakov – nakon čitavih stoljeća unosne trgovine relikvijama bi se mnogi sveci začudili koliko su kostiju ostavili, to nitko niti ne želi pitati i sumnjati. Jer bilo kako bilo, u proteklih deset godina je više nego dvostruko hodočasnika na Putu svetog Jakova – sad godišnje oko 400.000 ljudi kreće na put u Santiago de Compostelu.

Bez mnogo pitanja o ulozi Crkve

“Tu se više radi o tradiciji i zajedništvu nego o vjeri. To se strancima sviđa. Zato za Španjolsku ima još golemih potencijala u tom području”, uvjeren je Sancho. Tu pomaže i Crkva u toj zemlji: zajedno sa latinskoameričkim zemljama je pokrenula Congreso International de Turismo Religioso y Sustentable gdje se svećenici i lokalni župnici pozivaju da istraže mogućnost tamošnjih vjerskih obreda u turističke svrhe. Kongres je prošle godine održan u Pamploni i bikovi na ulicama su sudionike najbolje podsjetili koliko to novaca može donijeti nekom mjestu.

I taj kongres je organizirao ogranak ultrakatoličke organizacije Opus Dei Sveučilišta u Navarri. Djelatnost te opskurne organizacije je i više nego upitna, a Crkva u Španjolskoj neosporno ima čitavu biblioteku svoje mračne prošlosti – počevši još od srednjeg vijeka i Reis Católicos – progona i likvidacije "nevjernika” kraljice Izabele i kralja Ferdinanda, preko uloge Crkve u doba građanskog rata i diktatora Franca pa do najmanje 600 slučajeva spolnog zlostavljanja mališana od pripadnika Crkve u posljednje doba. Ali sve se to u Španjolskoj još uvijek brzo gura pod tepih.

Razlog tome nije tek “tradicija”, nego i što je španjolska crkva još uvijek upravo basnoslovno bogata: prema vlastitim izvorima raspolaže s oko 35.000 nekretnina, a tu nisu samo crkve i samostani nego i vinogradi, voćnjaci i gospodarski objekti. Vlasnicom nipošto nije uvijek postala posve legalno, ali i to je pravni spor koji u Španjolskoj može potrajati desetljećima, ako ne i stoljećima.

Nekad dvorski savjetnici, danas direktori i ministri

Istini za volju, ona taj novac dijelom i troši za opće dobro: tamošnja Biskupska konferencija tvrdi kako preko 1,5 milijuna mališana pohađa neku od 2.586 škola koje posjeduje Crkva, njezina sveučilišta su na glasu kao najbolja u zemlji, tu su i ustanove socijalne skrbi sve do obroka za siromašne. Čak i u Njemačkoj ima jedva upola manje crkvenih institucija makar je tu dvostruko više stanovnika. Dio poreza Španjolaca ide Crkvi – 0,7% i tu nemaju izbora. Ali španjolska Crkva tvrdi kako je 2016. potrošila 1,4 milijarde eura, pet puta više nego što je dobila od poreza.

Moć Crkve u Španjolskoj nitko ne dovodi u pitanje previše glasno jer ona seže i duboko u svjetovnu moć: i tu postoji duga tradicija, makar današnji Isusovci više nisu tek tajnici i savjetnici okrunjenih glava, nego drže poslovne škole i sveučilišta. U tome ih čak pokušava nadmašiti razmjerni novajlija u svim tim poslovima iza dobro zatvorenih vrata, organizacija Opus Dei. I ona ima poslovne škole i sveučilišta i čitavu mrežu sljedbenika na najvišim položajima. Tek rijetki uopće priznaju tu sponu kao na primjer bivši španjolski ministar gospodarstva Luis de Guindos ili predsjednik uprave bankarske zaklade La Caixa, Isidoro Faine.

Bitka protiv vjetrenjača

 Nisu svi u Španjolskoj oduševljeni takvim rabotama Crkve i trenutna, socijaldemokratska vlada tu pokušava nešto učiniti. I kod nekretnina je nedavno postavila ultimatum da joj Crkva dostavi točan popis svega što ima i kako je do toga uopće došla – za vrijeme Franca je bio dovoljan potpis lokalnog biskupa pod tvrdnjom kako je neka nekretnina zapravo vlasništvo Crkve. Ali i ta bitka ove vlade uvelike podsjeća na pokušaje španjolskog junaka Don Quijotea bez nekog velikog izgleda na uspjeh. Sancho nam to pokušava objasniti: “Vjera u Španjolskoj je mnogo više nego drugdje u Europi, dio kulture, a onda i turizma. Jer i ateisti odlaze na hodočašća i sudjeluju na procesijama.”