'Multikulti' filmovi zavladali festivalom u Cannesu

Nekada je bilo uobičajno da se prije početka samog festivala u Cannesu već unaprijed prognozira koja bi zemlja sa svojim filmom mogla odnijeti nagradu i čiji su filmovi najviše zastupljeni na festivalu. Ukoliko je na festivalu bilo više filmova iz Hollywooda, govorilo se o amerikanizaciji. Veći broj njemačkih filmova u Berlinu interpretirao se kao "domaći teren", a veći broj francuskih redatelja smatrao se istaknutom snagom "grande nation". No, posljednjih godina to više nije slučaj.

Suradnja među zemljama ima i političke razloge

Kada se u nedjelju (24.5.) bude dodjeljivala Zlatna palma za najbolji film u Cannesu, titulom bi se moglo ponositi istovremeno više zemalja: polovica natjecateljskih filmova nastala je u koprodukciji oko 5 nacija. Tako je britanski redatelj Ken Loach na primjer u svoju ekipu uzeo Belgiju, Italiju, Francusku i Španjolsku, a Danac Lars von Trier Njemačku, Francusku, Švedsku i Italiju. Miješani produkcijski budžet ima svoje prednosti, smatra voditelj filmske zaklade Sjevernog Porajnja i Vestfalije Michael Schmidt: "Ako se ne posvetimo međunarodnim temama, glumcima, znanju i novcu nećemo daleko stići." Tko sve sudjeluje u financiranju nije ni važno: potpis, koji film nosi, uvijek je od redatelja. Priče, koje se prikazuju u filmovima, nisu nužno priče s kojima se ne može kulturalno identificirati. Ken Loach u svom filmu "Looking for Eric" zadire u jednu vrlo britansku temu: nogomet i fanovi. "Eric" po kojem je film dobio ime zapravo je francuska nogometna zvijezda Cantona koji je najviše golova zabio za Manchester United. Cantona u filmu glumi sam sebe koji jednom fanu pomaže da ponovno stane na noge.

Kada se kineski redatelj Lou Ye obrati za pomoć Hong Kongu i Francuskoj, kako bi financirao svoj film "Spring Fever" o ljubavnoj priči homoseksualaca, to ima i političke razloge: nakon niza poteškoća zbog cenzure u toj zemlji, kineski je redatelj ovog puta producirao film "zaobilazeći" državne filmske ustanove.

Kome uopće pripada film u koprodukciji?

Lars von Trier u svom filmu "Antichrist" po običaju prikazuje univerzalnu priču o zločinu i kazni. Bračni par koji se povlači živjeti u kućici u šumi nakon što su vlastitom krivicom izgubili dijete. U prirodi, posebno žena, traži oslobađanje od krivice, pri čemu ju terapira suprug. Film je snimljen u Njemačkoj, a uloge igraju Francuskinja Charlotte Gainsbourg i Amerikanac Willem Dafoe. Za filmsku zakladu Sjevernog Porajnja i Vestfalije ovo je sufinanciranje umjetnički i financijski dobitak. No, za Larsa von Triera bilo je to samo obično računanje: "Dobili smo financijsku pomoć. To je bilo jedino rješenje za ovaj film. Šumu u kojoj smo snimali mogli smo naći bilo gdje." I američki redatelj Quentin Tarantino svoj je film "Inglorious Basterds" snimao u Njemačkoj, privučen atraktivnom financijskom potporom od 6,8 milijuna eura. Tarantino je angažirao veliki broj njemačkih glumaca, jer sve nacije u njegovom filmu moraju igrati glumci koji doista pripadaju glumljenoj naciji. Što se tiče canneskih filmova, sufinanciranje ne predstavlja nedostatak. A bez transnacionalne suradnje neki od prikazanih filmova nikada ne bi ni mogli biti poizvedeni.

No, kome pripada film u koprodukciji? "Ne znam tko može odgovoriti na to pitanje. Imamo različite kriterije od kojih polazimo. Smatram kako je to naporan spor koji može dovesti do toga da se u pozadinu stavi činjenica da smo mi na putu da ostvarimo dobre napretke u Europi", smatra Schmidt Osbach.

Autor: Sigrid Fischer / M. Ljubičić

Odg. ur.: A. Janković